Jedna žena bijaše jako aktivna u životu molitvene zajednice. Ispunjavala je sve zahtjeve Evanđelja. Bila vjerna molitvi i mužu, vjerna u svemu o čemu govori vjera, pa ipak njezin život bio je kušan mnogim nesrećama.

Odustaješ od duhovnog razvoja jer stalno padaš u neki grijeh, jer još nisi naučio prepoznavati smisao kakav ti Bog želi dati po tom iskustvu. Dobro, ali zašto misliš da nikada nećeš prestati činiti taj grijeh? Mišljenje "sve ili ništa" također je ambiciozno mišljenje i ono izdaje tajnu o nama, a to je da smo oholi: ako mi to ne polazi idealno za rukom, onda ne želim da bi mi uopće polazilo za rukom! Upravo na taj način misli Sotona. On govori: "Ako ne mogu biti Bog, onda ne želim biti nitko!"

Obrati pozornost na taj redoslijed: tuga koja dolazi od Boga vodi k obraćenju, a obraćenje vodi k spasenju. Što to znači: tuga koja dolazi od Boga? To je upravo to kajanje o kojem govorim, ta skrušenost, to izvršavanje pokore. Tek tada možeš biti spašen. Kao ptica koja napokon može sjesti na granu stabla. Duh Sveti kao ptica strpljivo kruži iznad tebe već godinama, čekajući da iz stabla tvojeg života izraste grana, na koju može sjesti. Ta grana, to je tvoje izvršavanje pokore. On čeka da otkriješ u sebi stid i to će ti pomoći da shvatiš uvrede kojima si uvrijedio Svevišnjega.

Kasnije se sve to prenosi na našu sliku Boga – to jako uvjerenje da Bog nešto od nas želi, a mi to moramo pod svaku cijenu otkriti i napraviti. To je težak problem, kada ne znamo što Bog želi, kakav zadatak ima za njih, kakve su mu ambicije, je li zadovoljan ili razočaran djetetom koje je raslo u takvim uvjetima i uvjerenjima. Možda se to „odraslo dijete“ osjeća krivo kada samo izabire odjeću i kada samo odlučuje što pojesti i kakav posao izabrati i s kime se susretati? Možda se osjeća krivo što nije za blagdane otišlo kući, jer se nije željelo vraćati otrovnim riječima i ubijajućim pogledima, upozorenjima, naredbama, mišljenjima, optužbama, savjetima, moraliziranjima?

Susrećem se s ljudima koji strašno trpe i koji uistinu traže Isusovu pomoć, no i one koji vole, primjerice, izigravati žrtvu...

Kako se osjećaš kad trebaš sresti čovjeka koji je tvoj najveći neprijatelj? Kakvi se osjećaji prema Bogu javljaju u tvome srcu kada shvaćaš da si osuđen i prepušten na milost i nemilost svome životnome neprijatelju? Sigurno misliš da te je Bog napustio i sada si prepušten samo neprijatelju. No, je li uistinu tako?

Pitaš se zašto neprestano nalijećeš na ljude s kojima se teško možeš sporazumjeti, s njima moraš stanovati, raditi pa čak i moliti?

Sin Božji nije se objavio u svojem veličanstvu i sili, mudrosti i sjaju, već u glinenoj posudi tijela malenog djeteta. Čak kad je postao odrastao čovjek nije se nikada usudio uzvisivati iznad bilo koga. A naše nezadovoljstvo životom često proizlazi upravo iz zatrovanog izvora: nismo tako dobri kao drugi! No, kad bismo bili bolji – bi li to bilo bolje za nas?

Bog treba pustinju kako bi postao otkrivena punina za čovjeka. Kako bi se približio k Njemu treba se udaljiti ili biti udaljen.

I uistinu većina nas misli da smo zaslužili to da nas odbacuju i radimo sve što možemo da pobjegnemo od takva mišljenja. Što idealnija i bolja maštanja upravljaju nama, to je snažniji osjećaj bezuspješna života. Trudimo se da nikomu ne stanemo na žulj, da ništa ne pokvarimo, da zadovoljimo svakoga pod bilo koju cijenu. Prisiljavamo se da bismo uvijek bili dobri, lijepi, ljubazni…