Budi dio naše mreže

Nesretni smo jer nismo tako dobri kao drugi! No, kad bismo bili bolji – bi li to bilo bolje za nas?

Sin Božji nije se objavio u svojem veličanstvu i sili, mudrosti i sjaju, već u glinenoj posudi tijela malenog djeteta. Čak kad je postao odrastao čovjek nije se nikada usudio uzvisivati iznad bilo koga. A naše nezadovoljstvo životom često proizlazi upravo iz zatrovanog izvora: nismo tako dobri kao drugi! No, kad bismo bili bolji – bi li to bilo bolje za nas?

/ dt

Čitajući prispodobu o farizeju i cariniku koji su se došli pomoliti u hramu, uopće se ne čudim da je opravdan otišao onaj koji se nije imao čime pohvaliti, ali koji je bio spreman iskreno se pokajati. Luka je o njemu napisao da je stajao podalje. Zvuči kao da je bio udaljen poradi samozadovoljstva kojim je zračio farizej. (…)

Nije širok put uvijek onaj koji donosi sreću.

Kao da je Bog neizmjerno nagrađivao one koji su toliko izgubili u životu, one od kojih su drugi okretali glavu. Čini se da tu nije riječ o zadovoljavanju pravde, već prije o otkriću drugog bogatstva, drugog plana svijeta – Kraljevstva skrivenog iza bogato urešenih zastora fizičkog univerzuma. Svijet u kojem živimo samo je pakiranje, ovitak svemira u kojem je Bog skriven. Najbliži tom skrivenom Bogu su oni koje je neuspjeh bolno pritisnuo s površine pakiranja u unutrašnjost. (…)

Za mnoge je taj zahtjev pljuska, no od vremena Evanđelja upravo „umanjenje“ sebe bilo je ciljem duhovnog uboštva.

Prije mnogo godina boravio sam u jednoj redovničkoj kući o kojoj su se brinule dvije sestre. Jedna od njih zahtijevala je da je se naziva direktoricom. Bile su samo njih dvije, pa ipak je ovoj bilo stalo da ju se oslovljava titulom! To je isto kao da netko tko ima zlatnu krunu na zubu traži da mu se obraća s: vaša visosti.

Ljudska sudbina ne podrazumijeva uvijek razvoj. U životu ne teče uvijek sve glatko. Sve češće susrećemo ljude čije se postojanje sužava. Njihov životni put drobi se u civilizacijskom žrvnju, u utrci za zaradom, u potrazi za ljubavlju, dobrobiti, karijerom ili ljepotom tijela. Nekada se povlače pod pritiskom velike krivice, zbog psihičkog ili seksualnog nasilja ili zbog odbačenosti; a sve češće se naoko bez razloga povlače, zatvaraju u sebe, skrivaju iza brojnih obrambenih oklopa. Povlače se jer su neki drugi od njih bolji, jer su prvi. Njihovo ih postojanje sputava, ponižava, postaje besmisleno. No, znači li to da su drastično loše? Ne izazivaju na prvu izvanredno divljenje, no možda u svojem mraku rezignacije skrivaju kakvu tajanstvenu i skrivenu nadu? Možda jednostavno ne vide novu fazu svog postojanja? Možda samo nisu u stanju otkriti da se događa zapravo nešto predivno? Ako na određenoj razini nije vidljiva nikakva perspektiva za daljnje postojanje, možda je to ograničenje upravo početak novog svijeta? Biti shrvan od poniženja znači biti ponizan do mjere koju je Isus tražio – Isus najmanje dijete daje apostolima za uzor!

Za mnoge je taj zahtjev pljuska, no od vremena Evanđelja upravo takvo „umanjenje“ sebe bilo je ciljem duhovnog uboštva. „Onaj koji zna kako živjeti uboštvo i trpjeti za Gospodina i koji radije ima manje nego više, taj prima dublji mir i veću sreću u Boga.“ Tisuće ljudi tuži se i nariče jer su gori od drugih u ovome ili onome. No, nije li upravo to potrebno kako bi se zagledali u sebe? Nije li to cilj duhovnog spoznanja sebe u Obličju Boga? „Uistinu, ako sve razmotriš i sebe iskreno pogledaš, ispravno ćeš prosuditi da si gori od svih.”

Osjećao sam se postiđen jer sam shvatio da dotada još ništa nisam učinio iz ljubavi prema Isusu ili prema drugom čovjeku.

Bio ja potpuno na margini, ili na privilegiranom mjestu, moram nešto priznati… Nikada se nisam osjećao tako motiviran biti malen kao nakon čitanja svjedočanstva Erzsebet Galgóczy. Od djetinjstva pratile su je strašne nesreće koje su joj fizički osakatile tijelo, a uz sve to imala je snage moliti Isusa da joj sljedeći dan bude još teži od prethodnog. Zar je moguće moliti da sljedeći dan bude teži od prethodnog? Moguće je ako se razumije da prihvaćanje muka i trpljenja može nekome olakšati put u nebo. Tek što sam pročitao nekoliko stranica te knjige počeo sam osjećati stid koji me je učinio manjim, skupila se moja duša, kao da me je tko zabacio u kakav taman kut svemira. Osjećao sam se postiđen jer sam shvatio da dotada još ništa nisam učinio iz ljubavi prema Isusu ili prema drugom čovjeku. Nijedna mi knjiga nije tako jasno posvijestila tu poražavajuću stvarnost. (…)

 Ponekad je, naravno, moguće zavaravati se i smatrati kako smo vrlo uspješni i dobri, no ipak će na javu izići naš grijeh, naša podlost ili možda što gore.

To što se čovjek osjeća bijednim, ne treba u nama buditi ogorčenost i razočaranje, već jedino skrušenost i prihvaćanje. Istina, čak ako je i tužna, bolja je od laži koja donosi radost. Stoga je vjerojatno daleko od kršćanstva ono što neki nazivaju izgradnjom osjećaja vlastite vrijednosti. Mislim prije svega na one narcisoidne težnje koje se eufemistično klasificira kao rad nad osjećajem vlastite vrijednosti. Uopće nije istina da smo bolji od drugih, da uvijek imamo sjajne ideje, prihvaćamo svoje fizičke predispozicije, da smo ponosni i zbog najmanjih postignuća, da cijenimo svoje uspone, da smo uvijek originalni, prihvaćamo sve svoje emocije i uspijevamo ih javno izražavati, da odbacujemo kriva mišljenja na svoj račun, izražavamo se o sebi jedino sa simpatijama i pretpostavljamo da smo obljubljeni, vrijedni za svijet. I neistina je da smo sigurni u sebe. Trebamo li vjerovati u svoju ili u Božju savršenost?

Nisam u Bibliji naišao niti na jednu osobu koja bi se prema suvremenim priručnicima dala svrstati u kategoriju probudi u sebi diva. Ponekad je, naravno, moguće zavaravati se i smatrati kako smo vrlo uspješni i dobri, no ipak će na javu izići naš grijeh, naša podlost ili možda što gore. Nije istina da je moguće postići trajno zadovoljstvo sobom. Moguće je jedino povremeno hoditi poput baletana na prstima, no nakon toga je prilično bolno stajanje u naravnoj veličini. Težnja izvanrednim ciljevima vodi nas još dublje u nepokoj i u strah, čak i u depresiju i u samouništenje. Povući se i napustiti pomisao na trajno sjajnu sudbinu – nije samo zdravo, već je i kršćanski.

Isusove riječi Pilatu: „Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta“ shvaćam na sljedeći način: Svoj uspjeh ne postižem na ovom svijetu. Uspjeh čeka, ali ne na ovom svijetu. Uspjeh je onaj tamo svijet, a cijena je postupno povlačenje iz ovoga svijeta koje nazivamo izrastanje u skromnosti. (…)

Gornji tekst je izvadak iz knjige Augustyna Pelanowskog Odlasci. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige vrijedi isključivo za portal hkm.hr. Knjigu možete nabaviti ovdje.

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja