Kako se osjećaš kad trebaš sresti čovjeka koji je tvoj najveći neprijatelj? Kakvi se osjećaji prema Bogu javljaju u tvome srcu kada shvaćaš da si osuđen i prepušten na milost i nemilost svome životnome neprijatelju? Sigurno misliš da te je Bog napustio i sada si prepušten samo neprijatelju. No, je li uistinu tako?
Svi oni zbog kojih podnosimo pakao, najviše nam približavaju nebo. Jakov nije lagao, niti se htio nekome svidjeti. Bio je to najteži susret u njegovu životu: susret s najgorim protivnikom, sa smrtnim neprijateljem. U noći u kojoj se borio s anđelom, i ostao šepav, malo je nedostajalo da umre od straha. Sada, susrećući svoga neprijatelja i brata, osjećao je prisutnost i blizinu Božju. Dessler piše o tome susretu: “U jednoj takvoj, sasvim običnoj ljudskoj situaciji, Jakov se izdigao na višu razinu ljudskog duhovnog života, ugledati najljućeg neprijatelja i njegovo oružje, a u svemu tome vidjeti prisutnost Božju, prisutnost Onoga koji odlučuje o tijeku povijesti! Iza svih ljudskih postupaka stoji Bog koji sve prilagođava svome planu.” Veliko je to otajstvo (tajna) kada brat, koji je smrtni neprijatelj, učini da u konkretnome događaju primijetimo prisutnost Božju!
Bez nesreća i razočarenja koje doživljavamo od najbližih, nemoguće bi bilo otkriti sreću koja dolazi s Neba!
Kako je to silna zagonetka, tajna, kada u ocu pijancu vidimo većega stranca nego u osobi ubojici, a ipak zahvaljujući takvoj osobi, ocu pijancu, možemo otkriti Božje očinstvo. Kakva je to velika zagonetka, tajna, kada žena ima muža koji joj je bliži od brata, pa ga izgubi ili biva prevarena, a onda radi siline tuge i osjećaja gubitka stojeći pred Isusovom slikom u crkvi, sva u suzama spozna Otkupitelja kao onoga koji joj je bliži i od muža. Kakva je silna tajna skrivena u situaciji kad majka svojim prijateljicama iznosi najintimnije tajne svoje kćeri, čak je i iz kuće tjera, a istovremeno sama kći doživljava istinsku brigu Majke Marije.
Bez nesreća i razočarenja koje doživljavamo od najbližih, nemoguće bi bilo otkriti sreću koja dolazi s Neba! Sudeći prema tome, mržnja je potpuno nepotrebna jer se u konačnici pokazuje da oni koji su nas najviše ranili, istovremeno su otvorili naše duše za iskustvo Božje prisutnosti, i koje sigurno ne bismo doživjeli da nismo doživjeli nepravde s njihove strane. Psalmist piše da su naši neprijatelji ujedno i naši dobročinitelji.
(…)
Primjećuješ li da te samo životne oluje, bure, krizne situacije i događaji velike emotivne snage bude iz letargije, iz vegetirajućeg stanja i na taj način čine od tebe čovjeka, stavljaju tvoje noge na Božji put?
Znaš li uočiti povezanost između odbacivanja i kasnijih događaja koja su ti omogućila duhovni razvoj? Znaš li zahvaljivati Bogu za “ljude – čudovišta”, za one koji su žderali tvoje osjećaje, iskorištavali, gurali te na samo dno i zatvarali te u sebe? Nisi li upravo zahvaljujući njima naučio onu pravu molitvu i otkrio istinsku vezu s Bogom? Primjećuješ li da te samo životne oluje, bure, krizne situacije i događaji velike emotivne snage bude iz letargije, iz vegetirajućeg stanja i na taj način čine od tebe čovjeka, stavljaju tvoje noge na Božji put?
(…)
Patnja biva takvim doživljajem zla, koje me može učiniti dobrim i boljim nego što sam bio prije. Nećeš postati dobar samo nakon duhovnih vježbi ili nakon pročitane knjige, ili nakon susreta s dobrim i moralnim čovjekom. Dobar možeš postati samo zahvaljujući nadvladavanju zla. Mora postojati zlo i težina trpljenja koje, kada ih pobijedimo, čine nas boljima. Štoviše, kada prihvatimo trpljenje, paradoksalno, već smo ga pobijedili.
Gornji tekst je izvadak iz knjige Augustyna Pelanowskog Zašto Bog dopušta patnju?. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige vrijedi isključivo za portal hkm.hr. Knjigu možete nabaviti ovdje.