“Digitalni jaz” je pojam izvorno skovan početkom ovoga stoljeća da bi opisao “posjedovanje” i “ne-posjedovanje” računala i mobilne tehnologije. Tada je postojala velika zabrinutost da bi djeca iz obiteljî s manjim primanjima mogla biti zakinuta zbog nedostatka tehnologije u kući, prenosi portal screenfreeparenting.com

Američke obitelji srednje klase, pretežno bjelačke, koje su si mogle priuštiti računala (a kasnije i mobilnu tehnologiju), omogućile su svojoj djeci da puno više dožive (i nauče) putem Interneta kojemu su mogli pristupati na tim uređajima. Mnogo je učinjeno s ciljem smanjivanja spomenutih strahova, uključujući niže cijene računala.

Foto: Pixabay

To je pomoglo u premošćavanju digitalnog jaza, ali ništa nije imalo učinak kao program “jedno računalo za jednog učenika”, koji sada vidimo u mnogim školskim okruzima, uključujući one u područjima s niskim primanjima. Sva djeca mogu imati pristup internetu. Digitalni jaz – zatvoren.

Problem je u tome što ima malo dokaza koji podržavaju ideju da tehnologija u školama poboljšava rezultate učenja.

Novi digitalni jaz koji je uslijedio odnosi se na stabilan i brz pristup internetu. Djeca imaju računala, ali mogu li jednako i pouzdano pristupiti svim divnim stvarima na internetu?

Promjene na vidiku

Nedavno smo počeli primjećivati promjenu u razgovorima o digitalnom jazu u Sjedinjenim Državama. Dokumentarni film Screenagers naglašava zabrinjavajući trend: kad sjajni prijenosnici vode glavnu riječ u kući, dječje ocjene iz čitanja i matematike padaju. Kada se brzom internetu pristupa na području koje ga prije nije imalo, istraživanje pokazuje isto: akademska dostignuća opadaju. A što je najgore u svemu tome? Ti su padovi najgori za obitelji s niskim primanjima, a zbog kojih smo se navodno brinuli još od početka.

Foto: Pixabay

Unatoč istraživanjima, dijeljenje laptopa poput slatkiša za Novu godinu ne usporava. To se širi. Izvorno su politike “jedno računalo za jednog učenika” nastale u srednjim školama. Međutim, to sada postaje standard po kojem neke škole to uvode i u osnovnom obrazovanju. Predlaže se također da po završetku posla/učenja djeca isključe prijenosno računalo s priključne stanice i zaigraju “edukativnu” igru. Zašto? Pa zato što su programi “jedan na jedan” veliki biznis.

U nedavnom članku objavljenom u New York Timesu istaknuto je kako je posao prodaje računala i pratećeg softvera dobronamjernim školskim okruzima industrija za koju se očekuje da će do 2020. godine doseći 21 milijardu USD.

Što zabrinuti roditelj može učiniti?

Roditelji znaju i vide problem u tome da se tehnologija infiltrira u svaki trenutak života njihove djece. Roditelji su uvijek mogli, barem donekle, nadzirati djetetovo vrijeme pred ekranom. Ali kad su prijenosna računala došla u kuću, sve je otišlo izvan kontrole. Domaća zadaća je za računalom i često “online”, a sposobnost roditelja da nadgledaju vrijeme zaslona jednostavno je – oteta. Sve više obitelji s resursima biraju privatne škole, posebice ako minimaliziraju tehnologiju, a naglašavaju vještine kao što su trajna pažnja, učenje kroz igru, korištenje stvarnih materijala i razvijanje socijalnih vještina. Nažalost, školovanje po različitim obrazovnim filozofijama u Sjedinjenim Državama često varira između deset i dvadeset tisuća dolara – godišnje.

Domaća zadaća je za računalom i često “online”, a sposobnost roditelja da nadgledaju vrijeme zaslona jednostavno je – oteta.

Članci o tehnološkim insajderima poput Stevea Jobsa i Billa Gatesa, koji za svoju djecu odabiru način života i škole s niskom tehnologijom, šire WWW koji su upravo oni uspostavili kao mainstream. Entrepreuner.com objavio je nedavno članak o izborima tih tehnoloških mogula u školovanju vlastite djece. Business Insider je, nastavno na tu temu, objavio članak o želji onih “koji znaju” da odaberu niskotehnološko školovanje za svoje potomstvo. U tom je članku Sherry Turkle, psihologinja i istraživačica na MIT-u, trend škola koje koriste uređaje za izradu “personaliziranih” planova nastave za djecu komentirala jednostavnim riječima: “Previše. Previše. Previše.” Naglasila je i da djeca trebaju raditi zajedno – licem u lice.

Opcija koja se u Hrvatskoj (zasad?) ne spominje

Postotak domova i obitelji koje u SAD-u izabire kućno školovanje (homeschooling) drastično raste. Istraživanje iz 2007. pokazalo je da se 1,5 milijuna djece u Sjedinjenim Državama školovalo kod kuće. To je stabilan rast od 850 000 djece 1999. i 1,1 milijuna djece 2003. godine. Nacionalni centar za analizu politika kaže da je do danas taj broj narastao na 2,5 milijuna djece. To znači da se kućno školovanje u manje od 20 godina – utrostručilo.

Roditelji se sve više odlučuju za kućno obrazovanje iz više razloga, od kojih mnogi imaju veze s nezadovoljstvom tradicionalnim školovanjem. Ono, naime, sve više naglašava preorganizirano i kontrolirano učenje i testiranje, uz minimalno vrijeme provedeno na otvorenom i u aktivnostima učenja temeljenog na igrama i otkrićima.

Prekomjerna upotreba zaslona u tradicionalnim javnim školama sve više postaje dio brige roditelja koji su odlučili doma obrazovati svoju djecu. Poznati glumci Will Smith i Jada Pinkett-Smith sami podučavaju svoju djecu jer kažu: “Ne želimo da naša djeca pamte. Želimo da nauče.”

Foto: Pixabay

Školovanje kod kuće možda ne prisiljava roditelje unaprijed platiti 20000 dolara godišnje, ali sigurno postoje troškovi s obzirom na gubitak roditeljskih prihoda, što većinu stanovništva može onemogućiti u školovanju djece kod kuće.

Digitalni jaz u izborima škola

U svim gorespomenutim člancima nedostaje velik dio zagonetke. Da, “oni koji znaju” biraju niskotehnološke mogućnosti školovanja. Ali to nije zato što “oni znaju”. To je zato što imaju izbor. Mnogi roditelji vide negativne učinke nametanja ekrana u školovanju vlastite djece i voljeli bi odabrati niskotehnološku obrazovnu mogućnost. Ali oni si ne mogu financijski priuštiti taj izbor.

Ovo je novi digitalni jaz: roditelji s visokim primanjima mogu se isključiti iz prekomjerne upotrebe tehnologije u školama. Mnogi roditelji, posebno roditelji s nižim primanjima, nemaju tu slobodu. Umjesto toga, pokušavaju plivati uzvodno i regulirati pretjeranu uporabu tehnologije u obrazovnom svijetu koji to nameće sve mlađoj i mlađoj djeci.

Što možemo MI učiniti?