O tome kako se tko snalazio, te kako će dalje, nebrojene obitelji diljem Hrvatske mogle bi ispričati svoje priče. Mi smo u povodu Majčina dana prikupili nekoliko svjedočanstava majki koje ćemo ovdje spomenuti samo inicijalima.

Foto: Pixabay

No, prije njihovih primjera, podsjetimo da se od 11. svibnja tek dio djece može vratiti u vrtiće i škole. Ne samo da je prema preporukama Nacionalnog stožera Civilne zaštite strogo ograničen broj djece po skupinama i učionicama, već je preporuka svih mjerodavnih, uključujući i sam Stožer, da djeca koja to mogu i dalje ostanu doma. Istodobno, mnogobrojni roditelji s popuštanjem restriktivnih mjera ponovno moraju raditi puno radno vrijeme.

Evo i što nam kažu stvarne mame:

L.S.

Isprva sam uzela slobodno kako bih se mogla posvetiti klincima. Moram priznati da je bilo jako zahtjevno, s obzirom da imam dva dečka puna energije i nemam neki dojam da sam im se išta posvetila. Po cijele dane nakuhavam, razdvajam i pokušavam, koliko-toliko, sustići osnovno. Što se škole tiče, teško je sve uskladiti, jer mlađi koji ne ide u školu ometa starijega kojemu dosta treba pomagati. Puno je i stišavanja, jer suprug radi od doma i ima sastanke.

Na kraju smo puno vani, ali nemam pojma kako će to izgledati sad kad se moram vratiti na posao, a suprug i dalje radi od doma. Više-manje i prijateljice kažu isto – u modu smo preživljavanja.

Iskreno, ja sam djecu prijavila za povratak, ali bili su jedini. Javila nam se učiteljica, nada se da ćemo se snaći. I to mi je najgore što su na kraju zvali svakog roditelja i pitali ima li ikakve druge opcije.

Foto: Pixabay

I.O.

Dakle, otkako je krenula pandemija i otkako su zatvorili vrtiće i škole, mene su s posla obavijestili da ni u kojem slučaju ne mogu ostati doma, pošto imam radnu obvezu jer radim u zdravstvu… Suprug radi u farmaceutskoj tvrtki i također ne smije izostajati s posla. A sva obitelj, i djedovi i bake, žive u Podravini. Sve da su i mogli uskočiti, nismo smjeli van županije, a oni su i prestari da s djecom prate školu. Ne znaju ni što je WhatsApp, a kamoli sve ovo što se traži od djece! Moji poslodavci odlučili su da ja radim ujutro. Uletavam u dvorište u 15 sati, a suprug čeka u stanju pripravnosti i juri na posao gdje ostaje do ponoći, a ponekad i do jutra. I tako nastavlja ujutro s djecom…

Nitko nas ne pita kad spavamo, kad pišemo zadaće… komuniciramo preko mobitela… podočnjaci do poda. I tako cijelo vrijeme otkako traje izolacija.

Mene šefica jednom tjedno pusti za vrijeme radnog vremena da uopće kupim u dućanu namirnice, jer nemamo kada – uvijek jedan mora biti s djecom…I na kraju Ministarstvo odluči otvoriti i vrtić i školu. S tim da ispada da bi jedno moje dijete ujutro već bilo u školi, a da drugo u vrtić možemo dovesti tek od 8:30…tako da smo fino došli do granice da sjednemo plakati, jer svo ovo vrijeme ne znamo što je rad od doma ni što je izolacija. Mislim da nas je baš pogodila nezahvalna situacija – svakodnevno smo izloženi i nemamo pravo izbora ni odluke… moramo stisnuti zube i nadati se da ovo što prije prođe i da se sve vrati u normalu… I tako, odluke donose naši poslodavci i nas se ne pita baš previše kada i kako s djecom.

Foto: Pixabay

A.B.

Za vrijeme restrikcija sam radila, iako u smjenama, pa nisam morala na posao baš svaki dan…

Škola me satrala, jer sam s mojim prvašićem morala sve odrađivati, a to je zahtijevalo puuuno vremena.

Dobra stvar ove korone je bila što smo i više vremena bili skupa i više zajedničkih obroka imali kao obitelj. I još klinci nisu imali sto aktivnosti na koje ih treba razvoziti, pa je i taj stres bio manji, što se pogotovo vidi na mom mužu! Od sutra moji kreću u školu, čemu se silno veselim, jer više ne moram brinuti jesu li sva slova iste veličine i je li napravio razmak…i jesam li sve skenirala i poslala učiteljici.