Sve je bilo drugačije, od samoga začeća.

Beba se ušuljala pod moje srce na neobičan, čaroban i samo Gospodinu moguć način. Poučeni našom minimalnom šansom za ostvarenjem trudnoće, iako smo potpuno otvoreni životu i Krist vlada nad zajedničkim oltarom stvaranja, nismo ni sanjali da bi se mogao poslužiti našim jednim bračnim darivanjem i udahnuti novi život.

U prvim danima, osjećala sam da Gospodin ima posebnu misiju i da će ovo biti potpuno drugačija trudnoća od prijašnjih, te sam u srcu osjetila poziv da bebu nosimo u skrovitosti i tišini.

Prva dva mjeseca bila sam ljuta na Gospodina, danima bih odlazila na Misu i ispitivala Ga- zašto, zašto sada, jel nisi Isuse mogao pričekati još koji mjesec dok riješimo papire za kuću, dok se bar malo ne smjestimo, dok organiziramo život sa njih troje malenih, dok ne vidimo kako dalje…dok.. ne…?!
Znaš li Isuse koliko je toga preda mnom, iscrpljena sam od silne borbe, pa tek smo malo nadošli od strepnje za Mimin život.
Htjela sam Isuse mirno ući u naš dom, malo pogurati Fidelium, znaš da nam svaki novčić treba i da sam potpuno ispunjena stvarajući to.

U srcu je bila ogromna radost, ono posebno uzbuđenje kad nosiš novi život i duboki mir, zahvalnost na daru života i sama spoznaja da nas Gospodin toliko ljubi i da nam vjeruje…ali razum je ovoga puta bio toliko jak i preuzimao je vodstvo u većini situacija. Muž je bio presretan od starta, niti u jednom trenu nije posumnjao u ispravnost Božjeg nauma ☺️ Znao je i vjerovao da će On blagosloviti našu otvorenost životu i da će sve okrenuti na dobro. Djeca su također bila radosna, zapravo oduševljena idejom da stiže braco ili seka i da mama opet ima bebu u pupi. A za mene je tek tada počela duhovna Golgota.

Imala sam potrebu maknuti se od svih i svega, silno sam bila frustrirana, svi su mi stvarali nelagodu, sve me smetalo. Crni je tada uzeo maha i punio mi glavu groznim mislima, trovao mi srce i poticao na sve veću udaljenost od duhovnih prijatelja. Čestim ispovijedima vraćala sam se u mir i tada spoznala da je vrijeme preda mnom darovano od Gospodina kako bi zajedno doticali, povijali i liječili sve ono ranjeno i zgaženo u meni.

Bilo je to vrijeme duhovne i bolne pustinje u kojoj mi je Gospodin bio jedina utjeha.

O kako je boljela ta suhoća, kako su pekle rane, kako je pogled na moje grijehe i slabosti bio sablažnjen. Gospodin mi je bio jedina utjeha i Njegova sveta prisutnost pomagala mi je ostati na nogama, vraćala mi je nadu i njegovala srce tišinom. Bebica je rasla i trudnoća je prolazila u redu, za razliku od svih do tada i tu sam također vidjela Gospodinov milosni zahvat, iako sam duboko u sebi osjećala da nešto mora biti. Često bi me okupirale misli da moje trpljenje i moje čišćenje moraju imati razlog, da me sigurno Gospodin priprema za nešto ‘veliko’.

Unsplash

Prva od tih misli bila je da će beba imati Down sindrom i najiskrenije, bilo mi je toplo oko srca zbog toga. To rijetko kome mogu objasniti, ali uvjerena sam da su ta dječica neprocjenjiv dar ovome svijetu i da obitelj u koju dolaze mora biti odabrana, pomilovana i uzljubljena od cijelog Neba.

Kada bih morala odabrati što je najviše obilježilo moju pustinju, to bi bilo- odbijanje svake pomoći.

Duhovne, fizičke, molitvene, financijske. Sve sam mogla sama, inat je bio moja obrana. Na polovici trudnoće sama sam u selidbi spakirala cijelu obitelj, sa svim mogućim stvarima koje posjeduje peteročlana obitelj, sa bebom na putu i očistila stan na koljenima jedva se kretajući. Preselili smo u puno veću kuću koju sam također sama pripremila za naš ulazak, od čišćenja do raspakiranja, preslagivanja, montiranja (muž je preuzeo fizički dio). Da, nudile su se divne moje prijateljice, molile da dopustim i prihvatim pomoć; neke od njih u suzama preklinjale…ali ne! Dalija i njen ponos!
Nitko mi nije smio blizu, htjela sam osjetiti do kraja kako je to nositi križ, kako silno boli robovanje vlastitim uvjerenjima.

Mislila sam da svi imaju skrivene namjere, da mi se radi iza leđa, da me sažalijevaju, a to je bilo tako krivo…sada znam da je i to Gospodin sve dopustio kako bih se sama dovela do točke poniženja!

Slomio me na djeci. Dok sam preventivno odležala u bolnici par dana, muža je pozvala jedna divna duša i darovala mu materijalni dar koji su skupili ljudi iz župe, koji mole za nas i brinu kako smo. On se meni nije usudio ni reći jer je znao da ću to teško prihvatiti. I tu nastupa Gospodin. Kreativan, brižan, nježan kad lomi. Papiri oko dječjeg doplatka su se zakomplicirali, isplata nije dolazila 3 mjeseca, bili smo financijski zaista loše i pazili smo na svaku kunu jer trebalo je platiti kredite i režije. Muž je vidio da sam u velikoj brizi i stresu oko svega i rekao mi je za dar koji je uzeo mimo mog znanja. Poludjela sam. Tražila da vrati sve dobiveno. Bila sam van sebe od ljutnje jer je pogazio naš (moj) dogovor da nećemo primati od nikoga išta i da nam nitko ne treba, da ćemo ako treba biti gladni, ali da pomoć ne prihvaćamo…koliko je crni tu bio premoćan! Koliko je trovao moje misli, moj razum i jezik, rušio odnose i uzimao mir.

Strah / Unsplash

Jedne večeri došao moj sin i pitao može li jesti pahuljice za večeru, a ja sam rekla da- ne. Jer mlijeka ima samo za jedan obrok i neka bira hoće li jesti pahuljice sada ili ujutro. On se rasplakao. A moje se srce slomilo.

To je bio trenutak kada me Gospodin nježnim koracima doveo do vlastita poniženja, kada mi je progovorio kroz milosrđe i dopustio da sama pogledam u svoj jad i priznam da bez Njega ne ide.
Kao ni bez divnih duša kojima se On služi kako bi pomagao, bio blizu, uskočio kad zaškripi. Gospodinu trebaju vjerni ljudi otvoreni Duhu, trebaju Mu oni gladni služenja u ljubavi, oni koji žive evanđelje i čine djela milosrđa- Njemu na slavu! O kako mi je sve ovo teško palo, kako sam se posramila -ali radost kada sam primila taj dar, kada smo podmirili sve troškove, kupili puuno mlijeka- nemjerljiva je, to je bila čista duhovna radost, ona o kojoj Gospodin govori u Bibliji spominjujući se davanja i primanja. Hvala Ti Učitelju na ovoj lekciji i na svim ljudima koji su Ti se odazvali, učinivši ovo i sva druga djela milosrđa za našu obitelj u bilo kojem trenutku.

Radost / Unsplash

Moj se suprug cijelo vrijeme trudio pomoći mi, razumjeti me, biti mi podrška, ali često sam i njega odbijala, govorila mu da ne razumije, da me pusti na miru, da ovo moram proći sama i da mi ne treba nitko. Njegova beskrajna želja je bila sudjelovati na porodu, kao i na prva tri, a ja sam mu rekla da mi je tako svejedno jer ionako već sve znam pa mogu i to odraditi sama. U sebi sam osjećala tugu, ranjivost, nemoć boriti se protiv takvoga herojski pogrešnog stava prema njemu i prema svima. Znala sam da u milosnoj tišini Gospodin sigurno ne želi takve moje reakcije; sa jedne strane uživala sam samoću s Njim, napajala se dobrotom i mirom iz Njegove prisutnosti, a već bi prvom prilikom na van držala distancu i inat, u moodu– sve ću ja i samo ja.

Rane iz prošlosti lomile su me sve jače kako je trudnoća išla prema kraju. Bilo mi je silno teško, raspadala sam se iznutra. Gušile su me vlastite misli, tijelo više nije moglo, duhom sam vapila Gospodinu da mi pokaže kraj naše zajedničke Golgote…
On mi je tada, kao i u ranijim trenucima snažne patnje, slao Šimune Cirence i Veronike da pripomognu, da obrišu, da duhom zagrle i molitvom budu blizu.
Hvala Mu na tim dušama jer nisu dopustile mojoj oholosti, samodostatnosti i silnim “hvala, ali ipak ne”, stati između nas, nego su molitvom, ljubavlju i postom njegovale moju ranjenost i nosile moju tišinu. Ja sam čeznula i radovala se danu kada će Izak doći u moje naručje jer sam bila uvjerena da će njegovim dolaskom trijumfirati Božja ljubav i milosrđe. Vjerovala sam da ću njegovim rođenjem i ja doći do svog uskrsnuća, te da će Gospodinovom pobjedom nestati sve mučne kušnje, sva traženja i grozan osjećaj vlastite nemoći okupane nametnutim jadom.

Za Izaka sam cijelu trudnoću molila trpeći. Nisam imala posebne molitve, samo sam Gospodinu vapila da ga sačuva od svih duhovnih rana, od mojih suza, loših emocija i moje unutarnje borbe. Željela sam da on bude dijete smijeha, da nam donese živu radost kao tada Abrahamu i Sari, jer upravo je i došao pod moje srce kao iznenađenje, kao Božji smiješak. Dan poroda počeo je vrlo kaotično, sa silnim preprekama i kušnjama. Vjerojatno jedna od najvećih bila je krivo uzet bris na Covid i rađanje u izolaciji, bez muža koji je ostao pred vratima rađaone, iako je rečeno da ga zovem kako bi bio uz mene. Sama, u nesnosnim bolovima induciranog poroda, satima sam čekala dolazak našeg sina na svijet. Koliko god teško, ti trenuci su bili zadnji koraci moje Golgote koju sam prolazila sa Gospodinom sa jedne, a Mamitom sa druge strane. Oni su bili moja snaga, moje ruke, moji uzdasi i moja utjeha.

Raspeti / Unsplash

Trenutak kada su mi Izaka stavili na prsa, kada sam ga poljubila i zagrlila, kada sam zaplakala i pomislila- gotovo je, sad si tu maleno moje- posebno mi se urezao u srce i misli.
Onda sam ga pogledala. Imao je najljepši osmijeh na svijetu, kako i priliči nekome sa njegovim imenom. Druga misao je bila- Gospodine, on nema Down. Ovo sigurno nije kraj. Što mi Isuse spremaš, na što si me pripremao sve ove mjesece, liječio rane i čeličio duh? Izak nije znao disati, jednostavno nije bio pripremljen. Uzeli su mi ga sa prsa, odveli na odjel intenzivne i ostavili me samu. Kakva bol! Kakva razarajuća slika realnosti…počelo se događati ono što sam od početka predosjećala, ono što je moj duh znao svo vrijeme tišine i samoće. Odlazila sam pred njegov inkubator, gledala ga spojenog na neinvazivni respirator, onako nemoćnog sa hrpom žica po sebi…i sve me vratilo na Mirjam. Sve slike njezine borbe za život u trenu su bile preda mnom, svi strahovi počeli su navirati, a misli su bile- zar opet Gospodine? Kada su ga probali skinuti sa aparata, pa nije dobro prošlo i kada sam dobila vijest da ga do daljnjega neće pokušavati skinuti, raspala sam se.

Uključila sam live prijenos mise i gušila se u suzama i još satima poslije. Bila sam na dnu, slomljena, jadna, zgažena. Tresla sam se, jecala, natapala jastuk bolničkog kreveta i tada, kao nekada na Taboru, zavapila Kristu Ozdravitelju- spasi moje dijete!

Duh je toliko bio snažan, pomazan, jak. Takvo jedno duboko iskustvo vjere; duhovnim očima vidjela sam Isusa koji stoji uz inkubator i točno po redu moje molitve, čini svete pokrete rukom i ozdravlja Izaka.
Rekla sam Isusu- molim Te, evo u Duhu klečim pred Tobom i vapim svim srcem, udahni Svoj sveti Dah u Izakova pluća, smiluj nam se. Okrjepi ga Svojom krvlju, isperi Vodom, spusti pomazanje na njegovo tijelo i učini čudo Isuse! Proslavi se onako kako Ti znaš. Sve Ti dajem, uzmi sve od mene, svu bol i sumnju, svaku brigu i strah…sve oplodi kako Ti hoćeš! Klečim i odlučujem i ovaj križ nositi sa osmijehom, jer Ti vjeruješ da ja to mogu. Ti meni vjeruješ, zato evo me Gospodine! Poput Abrahama nudim Ti svog Izaka, kao žrtvu paljenicu. Ti Si ga darovao, Tebi pripada. Pokaži se u svetosti Svoje volje, Gospodine!

Ujutro sam se probudila ne mogavši oči otvoriti od oteknuća. Bila sam izobličena od plača, toliko da me muž nije prepoznao na slici, ali u srcu potpuni mir.
U podne sam išla u posjet Izaku.Lagano sam prišla inkubatoru i pogledala svoje dijete. Suze su potekle, dah je postajao plići, tijelo se ježilo, a srce počelo ubrzano kucati…naš Izak nije na aparatu! O mili Bože, o Gospodine moj! I ne samo to, on samostalno diše, bez ikakve potrebe za dodatnim kisikom! On koji do jučer nije mogao napraviti dah, sada mirno leži, ispružen kao na plaži i uživa dišući punim plućima.

O kako nas ljubiš dobri Isuse, kako nas blagoslivljaš, koliko je neizmjerna Tvoja ljubav i beskrajno Tvoje milosrđe!
Slava Ti i hvala i svaka čast, Ozdravitelju i Spasitelju, svemoćni mili Bože! Taj prizor nikada neću zaboraviti, nosim ga i na onaj svijet jer toliko je bila opipljiva Isusova prisutnost, toliko stvarno duhovno iskustvo…moj Izak diše, Gospodin mu je dao dah!

Golgota je završena. Moj duh je uskrsnuo sa dahom mojega sina!

Sve sumnje, patnje, težine, bolna čišćenja, samoća i tišina- dobile su smisao.
Odvajanje od djece toliko vremena, ponovljeni strahovi, tuge, suze, njihovi vapaji za mnom, njihove molitvice i traženja…muževo beskrajno služenje u najtežim trenucima, kada je djeci bilo potrebno puno više od samog čuvanja- sve je to Gospodin blagoslovio i izveo na dobro.

Sada znam.
Sada vjerujem.
Čudesno začeće, skrovitost i tišina bile su moj put odrastanja i preobrazbe.
Sve je Gospodin odavno isplanirao i dopustio, čekao pravi trenutak mog slamanja, moje spremnosti da Mu u potpunosti povjerujem kada kaže-
“oprošteni su ti grijesi, idi u miru!”
Tišinom je izgradio moj ego, dopustio mi je vidjeti stvari kroz čistoću i jednostavnost.
Hodao je sa mnom i primjerom mi pokazao koliko je bitno imati Šimune Cirence, koliku ljepotu donosi zajedništvo u istome Duhu i kako je milosno osjećati ljubav i brigu bližnjega svoga.

A ono najsvetije i najdragocjenije je Izakov dar života, Božji smiješak mojoj duhovnosti, mom novom srcu i našoj obitelji. Sva Ti slava Gospodine, hridino moja i čudotvorcu!

Osmijeh / Unsplash

Dalija Pleša