Katekizam Katoličke Crkve odavno tvrdi da je čovjek religiozno biće koje vjeruje i želi se povezati s onim transcendentnim koje ne može vidjeti ili opipati, ali je ono povezano s njegovim podrijetlom.

Iako izgleda kao da danas ljudi nisu zainteresirani religijskom dimenzijom života, ne znači da ta dimenzija ne postoji. Jedan od dokaza važnosti religiozne dimenzije života dječji je pogled na transcendentno što su, na temelju istraživanja prof. Justina Barretta, opisali na portalu Aleteia.

Djeca posjeduju prirodnu otvorenost za religijsku dimenziju.

Prof. Barret, profesor psihologije, voditelj doktorskog programa na Odjelu za doktorsku psihologiju na Fulerovom teološkom seminaru te jedan od osnivača kongnitivne znanosti o religiji, smatra da su djeca prirodno religiozna. Autor je knjige Rođeni vjernici te objašnjava kako su provedena mnoga istraživanja dječjih religioznih vjerovanja u različitim državama, kulturama i kontinentima diljem svijeta. Na svim mjestima, navodi Barrett, vidljiv je zajednički uzorak. Izgleda da djeca posjeduju stvarnu otvorenost za religijska vjerovanja i to ne samo ona koja su odgojena u religioznim obiteljima.

Izgleda da je vjerovanje usađeno u radoznalu prirodu djece. “Djeca već oko treće, četvrte godine života”, ističe Barrett, “promatraju prirodni svijet. Vide planine, drveće, rijeke i životinje te pomisle kako sva ta bića imaju svrhu, kako su ovdje s razlogom i počinju se pitati ‘Pa tko ih je doveo? Zašto imaju svoje svrhe i razloge?'”

Djeca rano nauče da ljudska bića ne mogu proizvesti životinje ili išta slično prirodnom svijetu kakav jest, stoga zaključuju da mora biti neko biće veće i moćnije od ljudi koje je zaslužno za stvaranje. Ona su zaista živi primjer onoga što je sveti Pavao poručio Rimljanima: “Jer što se o Bogu može spoznati, očito im je: Bog im očitova. Uistinu, ono nevidljivo njegovo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima razabire tako da nemaju isprike.” (Rim 1, 19-21).