Dok sam sjedio na ovim stepenicama i držao sina u naručju, razmišljao sam o njegovom životu..

Kako ga odgojiti u dječaka?
U mladića?
U čovjeka dobra?

Sjetio sam se onih koji su na putu dobra pratili mene – mojih roditelja.

Od malena su me učili samo kako biti jednostavan – darom razlikovanja.

Mora od kopna.
Dana od noći.
Svjetla od mraka.
Opasnosti. Ili sigurnosti.
Osamljenosti. Ili ljepote zajedništva.
Držanja za sebe. Ili dijeljenja s drugima.
Mržnje. Ili opraštanja. Uvijek i iznova.
Osuđivanja. Ili razumijevanja.
Odustajanja. Ili davanja sve od sebe.
…

Lutao sam životom.
Izlagao se opasnostima. Bio sam osamljen, zadržavao sam za sebe, mrzio, sebe najviše, osuđivao druge, odustajao…

Bio sam mrtvac koji je zaudarao.
Nekoliko dana.

I dok sam takav lutao životom, na vratima ove crkve ugledao sam riječi: “Nemirno je srce moje, dok se ne odmori u Tebi.”

Toliko godina poslije, dok sam silazio istim ovim stepenicama, bio sam ganut.
Bio sam zahvalan.

Zahvalan što je Isus došao u moj grob i darovao mi novi život.
Što me uskrisio.
Oprao.
Vratio dostojanstvo u moj pogled.
I obukao u slavljeničku haljinu.

Na ovim stepenicama osjetio sam zahvalnost za one koji su maknuli kamen s moga groba.
Za one koji nisu nikada prestali vjerovati u dobro.
Za one koji su me doveli na njegov izvor.

Dovesti jedan život na ovo mjesto je čudo.
Čudo do kojeg su me doveli jednostavni ljudi.
Oni koji su sijali u skromnosti.
Moji roditelji.

Iako toga nisam bio svjestan, tiho i nenametljivo, baš su me oni doveli na ove stepenice.

Na vrata ovog Svjetionika.

A jednom, kada sam na njih ušao srcem, bilo mi je tako jasno – ovo mora biti istina. Evanđelje je istina.
Evanđelje je dobro za kojim sam toliko čeznuo.

Ovdje sam konačno mogao vidjeti i sve ono što nije dobro.

Vidio sam.
Ali jednom davno, skromno posađeno sjeme mojih roditelja, u meni je donijelo plod.

Plod koji danas prepoznaje zlo.
Koji ga razlikuje.
Vidi. Ali je u stanju ljubiti čovjeka koji ga čini.
Ljubiti čovjeka koji ga svjesno čini meni.
I čudi se tome. Čudi se tom čudu.

Čudu koje može rasti u samo jednom srcu.
Srcu čovjeka koji je izrekao najveće, ikada i igdje izgovorene riječi –
“Ljubite svoje neprijatelje.”
Srcu Čovjeka koji me doveo do slobode.

Slobode koje sam na ovim stepenicama osjetio kao nikada do sada.

Mališa,
nadam se da ću u tvoje srce uspjeti posijati sjeme dobra.

Nadam se da ćeš, kada me ne budeš toliko trebao, uspjeti sam pronaći ove “stepenice”.

I da ćeš jednom, na ova vrata,
znati ući srcem.

Vrata Crkve koja su tvom ocu danas svjetionik.
Putokaz.
Potvrda istine.

Da ćeš ući i odmoriti se.

Odmoriti se kao što se odmaram i ja.
Tvoj otac koji je dobio drugu priliku da izraste u čovjeka dobra.

Hvala ti što mi tako malen, pomažeš u tome.

Hvala ti što si mi pomogao i u ovom lijepom trenutku.

U trenutku kada sam te upitao: “Rafi, gdje je sada Isus?”, sjetivši se naših večernjih razgovora, odgovorio si jednostavno:

– “U mome slcu. Odmala.”

Dok smo silazio dolje,
sjetio sam se riječi koje sam na ovom mjestu pročitao prije toliko godina.

Sjetio se.
I pomislio na Onoga kojeg sam upravo blagovao.

Onoga koji je boravio u ljepoti Svetohraništa.
Ali se odlučio doći u moje srce.
Skromnu i bijednu štalu.

Odlučio se doći, ali riječi jednog dvogodišnjaka, ohrabrile su me da poželim da iz nje nikada ne ode.

“Znam da ti nije ugodno.
Ali ako možeš,
ostani.
Ostani Gospodine u mom srcu.
Ostani i odmori se.
Jer samo tako, pronaći ću i ja odmor svoj.”