Kao pobožna tradicionalna katolkinja, odgajana sam s tradicionalnim, katoličkim razumijevanjem što je brak. Također sam bila blagoslovljena što imam dva roditelja koji su nastojali proživjeti katolički brak kroz dobra i loša vremena i koji su prkosili često citiranoj statistici da 50% brakova danas završava razvodom. Danas, međutim, sve više vidim i čujem tvrdnje da brak može biti kakav god želiš, da je brak samo biti s osobom koju voliš sve dok oboje usrećujete jedno drugo, da brak čini da to funkcionira sve dok obje osobe “održavaju svoju stranu pogodbe”. Prema današnjem svijetu, brak je dogovor koji dvoje ljudi sklapaju sve dok je lijep, zabavan i sretan, a u konačnici je to dogovor koji se isključivo i u potpunosti odnosi na to dvoje ljudi.

Prije otprilike mjesec dana, dok sam večerala s jednom od mojih najdražih prijateljica i njezinom obitelji, tu sam podsvjesnu poruka potpuno odbacila. Večera je upravo završila, a ja sam čekala u kuhinji, prala posuđa, dok su moja prijateljica i njezin suprug stavljali svoja dva mala dječaka u krevet, nakon čega smo ona i ja planirali uživati u tihoj šalici čaja i neprekidnom razgovoru. Dok sam čekala, promatrala sam razumljivi kaos prije spavanja. Gotovo 4-godišnji sin mog prijatelja bjesomučno je trčao naprijed-natrag ispred kuhinjskih vrata glasno tražeći svoje mlijeko, svoju igračku, sve što mu je trebalo (što bi također zgodno odgodilo vrijeme za spavanje). Njezin skoro 2-godišnji sin je dozivao da mu trebaju i mama i tata da budu uz neizmjenjivi, vrlo važan ritual prije spavanja, piše Catholic Exchange.

Bila je to prilično zastrašujuća za osobu koja još nema djece, iz zvučnika se u kuhinji zasvirala pjesma. Bila je to pjesma uz koju sam prije skoro 6 godina gledala svoju prijateljicu i njenog muža kako plešu na dan kada su obećali da će se voljeti u bolesti i zdravlju, u dobrim i lošim vremenima, u dobru ili zlu, dok ih smrti ne rastavi. Kad su obećali da će djecu s ljubavlju dočekati kao dar Božji i da će tu djecu odgajati prema nauku crkve. Početni kontrast između ta dva trenutka, snimaka u vremenu i životu ove obitelji, duboko me pogodio. Jedna slika dvaju prekrasnih ljudskih bića u jednom od najsretnijih i najsavršenije orkestriranih dana u njihovim životima. Drugi od svjetovnog, prilično kaotičnog trenutka koji će se vjerojatno ponoviti još stotine puta. Unatoč vanjskoj različitosti između te dvije situacije, prisutnost prve plesne pjesme moje prijateljice dovela je na vidjelo da je ovaj kaotični trenutak zapravo dublja slika onog savršenog početka njihova braka od šest godina ranije.

Moja prijateljica i njen muž sklopili su brak. Ne ugovor ili dogovor samo za vlastitu sreću. Ušli su u savez koji u svom srcu ima ljubav i brigu za drugu osobu, i sve osobe koje iz njega proizlaze i potpuno, kada to nije zasluženo ili zasluženo, i kroz godine u kojima nije nužno zabavno. Lijepo je, da. Scena kojoj sam svjedočila bila mi je nevjerojatno lijepa, ali zamišljam da moja prijateljica i njen divni suprug vjerojatno nisu imali vremena ni energije zastati i uživati u toj ljepoti. Bili su previše zauzeti zapravo proživljavanjem braka, sa svim neredima i žrtvama koji ga čine tako prekrasnim i čudnim svijetu koji je, čini se, zaboravio kako uzeti svoj križ i tako pronaći pravu sreću i ispunjenje.