Situacija djedova i baka se promijenila. Sve do nedavno bilo je normalno da oženjena djeca, ili barem najstarije dijete sa vlastitom obitelji ostane uz roditelje. Danas su vrijednosti individualizma i ekonomske samostalnosti povećale mogućnost da stari roditelji i nakon smrti supružnika ostanu sami. U Italiji, na primjer, 1983 jedna od četiri osobe iznad 75 godina živi sama, dok je 1987. to bila svaka treća osoba. Bila bi predrasuda smatrati ih osamljenima i napuštenima jer isto tako i nadalje ostaje svijest da su dio obitelji svoje djece u 74% ili pak svoje neoženjene djece u 60% slučajeva. Stvari se mijenjaju sa gubljenjem samostalnosti starih roditelja, pošto dolaze zahtjevi medicinske skrbi na sve više razina brige o osobi, piše Hrvatsko društvo bračnih i obiteljskih savjetovatelja.

Ako pogledamo podatke na globalnoj razini, čovječanstvo prema zadnjim pokazateljima postaje sve starije. U zadnjih 40 godina udio stanovništva iznad 60 godina je na razini svijeta porasta oko 4 posto. U zapadnim zemljama rasta je 7,2 posto i sada iznosi 22,4 posto ljudi iznad 60 godina, što je gotovo identično stanju u Hrvatskoj.

Postati djed i baka donosi zadovoljstvo, bez obzira na starost, nastojeći čak prilagoditi svoj stil života u korist unuka što na razini psihe blagotvorno djeluje na obostranu korist.

Ljudi između 50. i 60. godine života susreću se s krizom osobnosti uzrokovane promjenama u životu kao što su dolazak umirovljenja, vjenčanje djece, rođenje unuka, smrt supružnika. Na to se nadovezuju i stereotipi u društvu koji umirovljenike doživljavaju kao manje psiho-fizički sposobne i financijski neovisne.

Štoviše, niz istraživanja pokazuje kako se ne radi samo o realnom smanjenju sposobnosti nego tome pridonosi i društveni pritisak da se ponaša ‘u skladu sa godinama’.

Pri odlasku u mirovinu, kriza se češće javlja kod muškaraca nego kod žena koje svoje vrijeme više posvećuju kućanskim poslovima kojima su se uvijek bavile. Muškarci – ako nemaju drugih područja interesa – nakon početnog zadovoljstva odlaska u mirovinu doživljavaju to kao neuspjeh na društvenom planu.

Postati djed i baka donosi zadovoljstvo, bez obzira na starost, nastojeći čak prilagoditi svoj stil života u korist unuka što na razini psihe blagotvorno djeluje na obostranu korist. Prema nekim autorima, prvih pet godina unuka su ‘zlatno razdoblje“ za djedove i bake koji su sposobni za strpljivi dijalog unutar vremensko-prostornih kategorija male djece, više nego ostale kategorije odraslih. Zanimljivo je zapaziti kako kod djedova i baka ta relacija donosi veselje i nakon deset godina, no dolazi do udaljavanja od strane unuka koji se dodatno povećava u pubertetu potaknut predrasudama prema starim osobama.

Djedovi i bake stavljaju na raspolaganje, prije svega, svoje slobodno vrijeme. To im omogućuje trajnu komunikaciju s unucima koja postaje dijalog: mnogi roditelji naprotiv, ne pričaju s djecom nego djeci.

Mlade obitelji su prve koje zahvalno primaju usluge “baka ili djeda servisa”. Rad roditelja izvan kuće i financijska nemogućnost povjeravanja djece drugim odgojiteljima, čine od djeda i bake dragocjeni izvor pomoći.

Uloga djeda i bake postaje trajna vrijednost uz onu roditeljsku – koja je treba nužno filtrirati i određivati, posebno kada su bebe u pitanju. Dolazak unuka ujedno preispituje odnose između generacija. Doživljaj fizičke slabosti i osamljenosti sa ulogom djedova i baka dobiva novi polet kroz osjećaje i zaigranost s unucima. Veliki udio dobrobiti dolazi kroz opažaj korisnosti, od strane bake i djeda, dapače potreba za njima kako bi maleni i roditelji bili staloženiji.

Djedovi i bake stavljaju na raspolaganje, prije svega, svoje slobodno vrijeme. To im omogućuje trajnu komunikaciju s unucima koja postaje dijalog: mnogi roditelji naprotiv, ne pričaju s djecom nego djeci.

Ako pogledamo kako se razvija dojam koji unuci imaju prema djedu i baki, možemo prema autorima Poullain e Doléans, promatrati kako ih: od 5. do 8. godine djeca vide kao dobrice koje ne viču te se igraju sa njima, možemo reći neka vrsta idealnog roditelja; od 8. do 12. godine cijene njihovo pripovijedanje i iznošenje prošlih događaja; u pubertetu nude razgovor bez nametanja autoriteta.

Zaključak vodi prema potrebi subjekata teme vrednujući njihovu pomoć, koja je često višestrana. U primjeni je prije svega pitanje načina prikladnog uključenja kako bi i danas zaživio doprinos baka i djedova na radost, prije svega unuka. Afrička poslovica kaže da je za odgoj djeteta potrebo cijelo selo. Oni su budućnost kojima je dakle svaka pomoć dobrodošla, a budućnost kako kažu uči od prošlosti – učiteljice života.