Začetci rada Centra za autizam sežu još u 1981. godinu kada su osnovane prve odgojno – obrazovne skupine u školi Nad lipom.

“Dulje vrijeme smo se osnivali kao ustanova. Godine 1983. smo osnovani i to pod okriljem obrazovanja, socijalne skrbi i zdravstva. To su sva ona područja koja su važna za kvalitetnu skrb i provođenje programa o autizmu. Danas imamo predškolski, osnovnoškolski program, odjel za djecu s autizmom i intelektualnim teškoćama unutar osnovnoškolskog programa, dakle, školovanje od 7. do 21. godine, a nakon 21. godine program za odrasle te program zdravstvene zaštite i stanovanja. Spomenuta godina 1983. je početak sustavne skrbi o osobama, djeci s autizmom u Republici Hrvatskoj. Unutar ustanove do 1996. imali smo Odjel za dijagnostiku i diferencijalnu dijagnostiku i krizna stanja pri psihijatrijskoj bolnici Jankomir. Doista je bilo obuhvaćeno sve. Nažalost, krajem 1996. godine jednom odlukom Ministarstva zdravstva taj je odjel ukinut uz obećanje da će on biti osnovan u nekoj drugoj ustanovi, no ni nakon dvadeset godina to se nije dogodilo.

Željka Šemper i Žarka Klopotan

“Često se govori o važnosti pravovremene dijagnoze te početka što ranijeg tretmana, ali ponekad se evo, dogodi, da se ne razvije ono što je dobro, već iz nekog razloga ukinemo ono što je nekome potrebno ne razmišljajući dugoročno o osobama kojima je to potrebno. Mi smo u cijelosti pod Ministarstvom znanosti i obrazovanja, a dio naše ustanove koja skrbi o odraslim osobama sa autizmom trebao bi prijeći u Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike. Vjerujem da će u skoro vrijeme doći do preuzimanja nadležnosti od strane spomenutog Ministarstva u ovaj dio naše skrbi koje skrbi o odraslim osobama. Što se tiče školovanja i predškolskog odgoja, učenici se u Centar upisuju na osnovi rješenja nadležnog ureda o primjerenom obliku školovanja, kazala je Klopotan.

U drugom dijelu telefonskim se razgovorom uključila korisnica Centra za autizam, gospođa Ivančica Pavlinec koja nam je rekla kako živi i čime se bavi.

“Ja sam Ivančica Pavlinec. Imam 44 godine. U Centar za autizam došla sam rano. Tamo se bavim pomaganjem u praonici rublja, i u pospremanju. To je posao domaćice. Imam mamu, sestru, nećake. U vrijeme korone bilo mi je žao što ih nisam vidjela, ali sretna sam jer mi mama dolazi sutra. Čule smo se telefonom. Kada korone nije bilo, mogla sam izlaziti van s društvom. Bavim se kuglanjem, i sudjelujem u natjecanju. Kuglamo svakog četvrtka u Kušlanovoj”, podijelila je sa nama u telefonskom razgovoru Ivančica Pavlinec.

Ljudi koji nemaju nikakvih teškoća također su obogaćeni novim znanjima iskustvima u susretu sa korisnicima iz Centra za autizam te tako i predrasude polako nestaju.

“Tako je, oni dobiju potrebne informacije, upoznaju se sa pojedinim osobama. Imali smo niz primjera da su učenici iz susjedne škole sudjelovali na našim priredbama i tamo na vrlo diskretan način bili podrška našim učenicima u izvedbi plesnih točaka i koreografija, tako da su se tamo razvila lijepa prijateljstva i druženja. Sigurno te barijere rušimo i te prepreke uklanjamo. Postajemo poznati u zajednici i širimo mrežu podrške za naše učenike i korisnike”, zaključila je naša današnja gošća.

Novi valovi dobrote