Gostujući u emisiji “Novi valovi dobrote” Albina Žnidar nam je otkrila kako slijepe osobe mogu biti i uspješni poduzetnici.

Albina Žnidar kazala je da u djetinjstvu se baš i nije promatrala drugačijom od ostalih. “Prvi izazovi su krenuli kada sam došla u pubertet. Prvi put sam tada osjetila da nešto nije u redu i da nisam ista kao i svi ostali. Nisam htjela prihvatiti štap i mislila sam da mogu sve bez njega, a kada sam shvatila da ne mogu bez njega ništa te da se ne mogu u zahtjevnim prostorima kretati bez štapa onda mi je to bilo jako teško prihvatiti. No ukoliko mi prihvatimo sebe prihvatit će nas i okolina, a ukoliko mi ne prihvatimo sebe, neće ni okolina”, rekla je.

Kazala je kako je na početku svog osnovnog školovanja bila usmjeravana prema glazbi. “Nikada nisam stala, uvijek sam nastavljala s tom glazbom. Uvijek sam šetala po instrumentima i učila svašta i ta glazba obilježila je cijeli moj život. Danas se ne bavim glazbom primarno, ali je provlačim koliko god ja to mogu u svom poslu. U najranijoj dobi sam shvatila da je glazba dio mene i da sam ja dio nje. Tu sam nekako doma. Kada je nam usko sa mnom u poslu, onda je ona tu negdje iza mene i odmara me”, rekla je.

Govoreći o svojem povratku iz Amerike u Hrvatsku istaknula je da joj je najzanimljivije bilo uspoređivati život ovdje i tamo, a posebno način života tamo.

Albina je na iznenađenje svih odlučila biti privatna poduzetnica. Istaknula je da je na vijest o tome njezina okolina reagirala interesantno. “Moja obitelj je bila sretna i znala je da ja ne pripadam u  neku kolotečinu jer jednostavno sam takva osoba. To ne ide baš uz invaliditet sljepoće, jer ponekad se od vas traži da budete statični, da budete na jednom mjestu. Ja zaista nisam takva osoba da mogu biti na jednom mjestu. Mislim da svijet ima toliko dobrih stvari koje je potrebno otkriti i koje je potrebno učiti. I zaista volim otkrivati takve stvari. I takva sam oduvijek tako da je njima bilo apsolutno jasno zašto to radim. Okolina nije znala što bi sa mnom. Znali su me pitati zašto nisam otvorila humanitarni telefon, a ne da to radim. Jednostavno sam kasnije shvatila da sam bila dosta vremena ispred. Prvo je trebalo naviknuti okolinu, trebalo je utabati staze i danas imamo puno više osoba s invaliditetom koji otvaraju svoje poslove. Ništa ne ide preko noći pa tako ni taj segment usvajanja navika. Danas radim na tome kako osvijestiti osobe s invaliditetom za samozapošljavanje, tako i poslodavce kako zaposliti osobe s invaliditetom. To je nešto dugotrajno, ali mislim da će ostaviti nekakvog traga i da će jednostavno imati dobru priču”, rekla je.

“Ima jako puno i institucija i osoba koji žele pomoći koji to znaju da ti pomognu. I nema potrebe da se ljudi tu nečega boje jer živimo u jednom vremenu koje od nas zahtjeva nova učenja. Vrijeme od nas traži tolike nevjerojatne promjene i toliko nevjerojatna učenja i to je za mene jako dobra stvar. Prestati učiti za mene znači prestati živjeti. Nema bojazni. Mislim da svi zajedno možemo puno toga doprinijeti i jedni drugima pomagati. I to j na kraju poanta cijele priče. Ako imamo neku različitost, i ako imamo neki invaliditet ili bilo što drugo, ajmo to pretvoriti u prednost, a zaista jesu prednosti”, istaknula je.

Osvrnuvši se na sve ono što je prošla istaknula je da je najviše shvatila kroz cijelu ovu priču zapošljavanja su  i jedni i drugi toliko obogaćeni.

Govoreći o radionicama u osnovnim školama istaknula je da te radionice obuhvaćaju djecu od petog do osmog razreda. “To su djeca koja su najbolja za učenje o samom invaliditetu. Imaju svoj način nekog promišljanja i procjenjivanja, ali opet su dovoljno kritični. Tako da smo odabrali baš tu skupinu. Otvoreni smo za sva njihova pitanja koja nas uvijek iznova razvesele. Rušimo im predrasude o osobama s invaliditetom”, zaključila je.