Budi dio naše mreže

'Gle kako se vole' u obitelji koja je usvojila četvero djece

"Davno smo razgovarali i odlučili da ćemo ići na posvojenje bez obzira hoćemo li imati svoje djece ili ne. S vremenom naše djece nije bilo, ali se onda dogodilo malo čudo - njih četvero. Naravno, nije bila laka odluka, ali kad smo ih prvi put vidjeli razgovarali smo  i zaključili - to će biti to. U ovih pet godina ima puno priča, puno izazova, puno lijepih i manje lijepih trenutaka, ali vrijedi svake sekunde!"

/ Snježana Kirinić Grubić

Na valovima dobrote posjetili smo obitelj Željka i Danijele Pemper i njihovo četvero djece. Oni su župljani župe Navještenja Blažene Djevice Marije u Velikoj Gorici. Željko i Danijela bili su četrnaest godina bez djece. Ništa nisu forsirali, prepustili su to u Božje ruke, kako sami kažu ‘kako Bog da’. Čekali su da se njih dvoje poslože i  onda se i ostalo posložilo. Njihova je obitelj postala bogatija za četiri mala života. O tome kako su se odlučili na usvajanje djece tata Željko je rekao:

“Davno smo razgovarali i odlučili da ćemo ići na posvojenje bez obzira hoćemo li imati svoje djece ili ne. S vremenom naše djece nije bilo, ali se onda dogodilo malo čudo – njih četvero. Naravno, nije bila laka odluka, ali kad smo ih prvi put vidjeli razgovarali smo  i zaključili – to će biti to.”

“Ta ideja da negdje postoji četvero djece koju idemo upoznati da bismo im postali roditelji, da postanu naša djeca i da odjednom postanemo velika neobična obitelj, bilo je tu puno upitnika i uskličnika. Prošlo je pet godina kako smo se prvi put vidjeli, upoznali, i to je bilo to. Željko i ja smo došli kući, pogledali se i rekli ‘idemo, oni su naši’. Već punih pet godina činimo jednu veliku sretnu obitelj”, rekla je o počecima ove prelijepe avanture mama Danijela.

Od trenutka od kad su uvedeni u sustav usvojitelja i podnijeli zahtjev za usvajanjem djece do trenutka kad su djecu usvojili prošlo je manje od godinu dana. Kako je rekao tata Željko, od trenutka od kad su upoznali djecu do usvojenja prošlo je tri mjeseca. Svjesni su da je to zato jer je bilo četvero djece i zbog toga je, što se procedure tiče, to bilo znatno brže. O tome kako je to bilo u prvo vrijeme, kad je jedna obitelj od dvočlane postala šesteročlana,  tata Željko je, uz smiješak, dodao:

“Kako je moglo izgledati, ekipica, je l’ bilo zanimljivo?” Nakon odobravanja djece nastavio je: “Svi smo se privikavali. Morali smo se jako, jako dobro organizirati. U to su vrijeme  bile kombinacije – vrtić, škola. Naša draga curica  krenula je u prvi razred tako da je to sve bilo jako na brzinu. Zahvaljujući dobrim organizatorskim sposobnostima, posložili smo se, ne samo mi nego i šira obitelj – bake i tete,  i malo po malo sve je sjelo na svoje mjesto.”

Dok je obitelj profunkcionirala zajedničkim životom, a tako je i danas, na raspolaganje su se stavile i bake i teta, pojašnjava mama:

“Uz nas su i bit će tu dok god su žive, jer puno nas je i  imamo puno razno raznih obaveza i unatoč tome što je već prošlo neko vrijeme svi tražimo pažnju i angažman. Tu nam je najvažnija naša teta, moja sestra, koja je naš produženi odnosno pridruženi član obitelji. Ona je po struci odgajatelj u dječjem vrtiću i jako puno vremena provodi s nama, sudjeluje u svim našim akcijama,  u svim pisanjima zadaća kad god može, svo svoje slobodno vrijeme provodi s nama. Nas dvije oduvijek smo angažirane na našem području u rad s djecom.  Imamo tu bake, jedna baka  zadužena je za vrt i opskrbljuje nas zdravim namirnicama. Druga baka živi s nama i brine, kad ja ne stignem, da imamo skuhano, ispeglano, oprano. I uvijek su tu uz nas.

Djedove na žalost nemamo. Oni bi vjerojatno podržali ove druge – fizičke aktivnosti – budući da su dečki dominantni ali dečki se međusobno sami igraju. Imati djecu u obitelji, konačno našu, to nam je bio životni cilj. Sad ih još samo moramo izvesti na pravi put da oni budu dobri roditelji svojoj djeci.”

O  slobodnim aktivnostima i problemima i radostima s kojima se susreću tata Željko kaže:

Obitelj Pemper / Foto: Željko Pemper

“Svi dani su nam ispunjeni osim jednog kojeg zovemo “Čista srijeda”. Radni tjedan je naravno škola. Kombiniramo aktivnosti – dali smo im na izbor da odaberu ono što žele. Tako su u igri do sad bili badminton, folklor, judo… Hvala Bogu, naš grad je jako zahvalan za različite slobodne aktivnosti. Hvala Bogu, imamo dva automobila i tri vozača pa možemo iskombinirati. U principu, plivamo kao i svi ostali. Trudimo se i mislim da sve dobro funkcionira.”

Na tatine riječi nadovezala se mama objašnjavajući:

“Uz te slobodne aktivnosti treba napomenuti i rehabilitacije koje dečki imaju. Dva – tri puta tjedno idu u velikogorički Centar za odgoj i obrazovanje na logopedske vježbe. Znači nisu to samo izborne aktivnosti već i  nametnute obavezne aktivnosti kako bi što bolje iskoristili njihove potencijale i njihove mogućnosti. U principu sve se nekako stiže. Voljela bih kad bi slobodnih aktivnosti bilo još više i kad bismo manje vremena trošili na ove obavezne aktivnosti. Nadam se da će i to doći s vremenom.”

O tome uspijeva li zadaću proraditi sa svima napomenula je:

“Imam tu blagodat da radim dva dana tjedno. Pet dana sam praktički s njima od 0 do 24, samo njihova mama. Mama koja je tu za odvesti, dovesti, prevesti, pregledati, naljutiti se, ‘našpotati’, zagrliti, nasmijati se, za sve. Jako puno vremena provodimo na odrađivanje školskog gradiva. Nećemo sad o tome. Jedva čekamo da škola završi. Jako se veselimo praznicima jer je to onda vrijeme kad imamo vremena za neke druge aktivnosti u kojima puno više svi uživamo nego u redovnim obavezama pisanja zadaća i učenju. Ali kada moramo – moramo i to odraditi. Tako da sa svakim stignem napisati zadaću, sa svakim stignem porazgovarati i reći mu ‘pa dobro, nemoj se sad ljutiti zato što sam ti rekla da to nije dobro’.”

U pisanju zadaća sudjeluje i tata.

“Mislim da sudjelujem dovoljno s obzirom na ritam života i obaveze, naravno, ne toliko koliko mama i teta. Napominjem i opet, dobro smo se organizirali i dogovaramo se na dnevnoj bazi da sve pokrijemo. Malo smo se i podijelili. Neki malo više pomažu u prirodnim predmetima, neki malo više u društvenim i jeziku tako da mislim da dobro funkcioniramo. Po nekakvom ‘default-u’, kako bi se reklo, engleskim svi dobro baratamo, ja malo više jer ga koristim svakodnevno na poslu, moje je pomaganje u matematici, tehničkom i informatici. Premda se i mama dobro uključila u informatiku – živimo u takvom dobu pa je to sasvim u redu.”

Tata Željko po zanimanju je elektro tehničar i bavi se opremanjem tv i radio studija, kazališta i muzejskih prostora. Sam kaže: “Zanimljiv posao, još uvijek atraktivan i aktualan.” Mama Danijela, na žalost, ne radi u struci, nego u medijima ali uvijek promovira struku. Po struci je socijalni radnik pa ističe: “Meni je ovakva životna avantura nekako bila samo slijed mog bivanja.  Kad me netko pita ‘je l’ to hrabro bilo, je l’ to bilo ludo’, kažem to je bilo baš u tom trenutku promišljeno i to se i dalje promišlja i to je nekakva moja životna misija koja se samo nastavlja na moje bazično zanimanje i profesiju. Pokušavam svojim primjerom potaknuti ljude oko sebe da se više socijalno angažiraju, socijalno uključe ili u neku humanitarnu akciju ili vlastitim potezom, usvojenjem ili  bilo kojim činom koji svima puno koristi, puno daje i jednako tako radi ovo društvo boljim nego što možda i je.”

Djeca završavaju prvi, drugi, peti i šesti razred. Najmlađi, uz ljubav iz vrtića u prvom razredu ima još dvije, kako on kaže ‘cure’. Naučio je sva tiskana i pisana slova i u školi mu nije teško. Najdraži mu je predmet matematika. Njegova je slobodna aktivnost bila judo. Stariji brat najviše voli u školi pjevati, ima najboljeg prijatelja Kikija s kojim voli igrati nogomet. Najstariji brat kaže da je u školi, u šestom razredu, teško ali izdrži. Najdraži predmeti su mu matematika i informatika. Njegova je najbolja prijateljica Zara, a tu su još Anja i Maja s kojima voli otići u šetnju i pričati o školi. Rado si uzajamno pomažu. Od slobodnih aktivnosti izabrao je judo na koji ide dva puta tjedno i trenutno ima žuto – bijeli pojas. Seka ide u peti razred i ima dvije najbolje prijateljice Lanu i Kiru. Najdraži su joj lagani predmeti – likovni, tjelesni i glazbeni, ponekad povijest i geografija. S prijateljicama voli pričati o školi, šale se, igraju i uzajamno si pomažu. Zbog toga su dobile jedinicu iz glazbenog jer su prepisivale na testu. Od slobodnih aktivnosti izabrala je folklor baš kao i jedan od braće.

Mama i tata, po mišljenju djece, i jesu i nisu strogi. Strogi su kad trebaju nešto odlučiti a njima se to ne sviđa.  Stroge odluke se odnose na nepoštivanje pravila, ne slušanje roditelja  ili međusobne svađe, jer kako kaže seka: ‘Sto puta su nam rekli da se ne svađamo.’ Pravila u njihovom domu nisu stroga i teška za održavanje. Na spavanje se odlazi u dva termina – mlađi oko  devet i stariji oko deset – jedanaest. U obitelji postoje i određena zaduženja. Tako je svima zaduženje pisanje zadaće i učenje te pospremanje njihove zajedničke sobe. Na pospremanje ih uglavnom potaknu roditelji i teta. Uz to najmlađi je zadužen za čišćenje i brigu oko psa. Seka pomaže braći oko zadaće, mami oprati suđe i usisati kuću i nešto pospremiti. Potrebno je uredno složiti odjeću na vješalice.

Neizostavno pitanje u emisiji Na valovima dobrote je što je za njih dobrota. Tako smo doznali da je dobrota kad nas netko pohvali jer smo nešto dobro učinili, kad se mama ne ljuti na njih, kad se sve možemo dogovoriti. Dobrota je i kad napraviš nešto dobro prijatelju, pomogneš mu ili napišeš umjesto njega zadaću. Dobrota je kada prijatelju pomogneš ako nešto ne razumije, kada pomažeš ukućanima.

Za mamu je dobrota međusobno davanje i primanje, međusobno pomaganje, međusobno uvažavanje i poštovanje, bivanje jedni s drugima. Dobrota je ljubav i ljubav je dobrota. “Ne stignem ni razmišljati o tome koliko me to ispunjava. Živim život iz sekunde u sekundu, gledam da budem njima na raspolaganju, na kraju dana zahvalim što je prošao još jedan prekrasan dan, što smo svi dobro i na okupu. Pokušavamo završiti dan ne ostavljajući neke loše priče. Ako nešto i nije ‘štimalo’ sutra je novi dan u kojem ćemo krenuti ispočetka. Probat ćemo svi drugačije.

I puna sam od trenutka od kad su došli, ne vidim kako bi mi život izgledao da ih nema. Mislim da bi mi bilo isprazno, pusto i falio bi mi neki moj veliki  dio.”

“Dobrota je sve ono što jedni drugima radimo, naročito u jednoj ovako zanimljivoj obitelji ima jako puno dobrote. Teško se riječima može opisati, više se djelima može osjetiti ili doživjeti.

Koliko me ispunjava to što sam otac ove djece – ne može se to opisati. U ovih pet godina puno priča ima, puno izazova ima, puno lijepih i manje lijepih trenutaka  ali vrijedi svake sekunde”

podijelio je s nama tata.

Djeca su dolaskom u obitelj Pemper sva zajedno uvjetno krštena. Redoviti su u župi na misi u 10:15. Ujutro tako mogu duže odspavati i stignu doručkovati, kasnije se stigne spremiti i ručak. Djecu odgajaju u vjeri kako bi preuzeli vjeru za puninu svog postojanja i da je mogu slati i širiti dalje. U vjeri imamo utjehu i ohrabrenje. Nedjelja nam je jako sveta jer tad smo svi na okupu, nedjeljni objedi s bakama i tetama se  ne preskaču. Nedjelja je dan za nas i obitelj. U obitelji su do sad bile dvije pričesti prije dvije i tri godine.

Na kraju su Danijela i Željko poručili – kod usvajanja djece nema vaganja. Oni koji to žele svakako to trebaju učiniti.

“Od prvog dana kad sam ušla u dom za nezbrinutu djecu rekla sam ovo će biti jedan od načina da postanem roditelj. Nisam tada znala da ću na taj način postati roditelj svoj svojoj djeci – jednim velikim posvojenjem.

Koliko je teško, možda i šokantno, koliko traži odricanja toliko je i neiscrpno bogatstvo. Obratila bih pažnju na posvojenje teško usvojive djece. Usvojiti više djece – nije to neki bauk. Tako vam je svejedno. Usvojite dvoje ili više djece. U onom trenutku kad ste odlučili biti roditelj, i kad se vaše srce otvori, imate mjesta za sve njih, za svu tu braću, da ih ne moraju odvajati, da ne moraju kombinirati i da ne ostanu predugo u sustavu. Nije jednostavno danas iz ekonomskih aspekata ali to su prekrasna, skromna djeca koja kreću od svojih temelja i ono što im treba je ljubav, obitelj i dom. Život je najljepši dar i treba ga njegovati.

U ovoj toploj obitelji i njihovoj brižnosti jednih za druge osjetila sam onu rečenicu kojom su znali opisivati kršćane  u prvim kršćanskim zajednicama ‘Gle kako se vole!’ jer nema veće ljubavi od one dati život za svoje prijatelje, a život se daje iz dana u dan čineći mala djela ljubavi svojim bližnjima.

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja