Sve je više rastavljenih brakova. Sve je više situacija u kojima djeca slušaju roditeljsku svađu i njihove probleme povezuju sa sobom i svojim vlastitim postojanjem. Mnogi psiholozi svjedoče kako sve više djece zbog roditeljskih prepirki propitkuje i svoj vlastiti smisao postojanja.
U nastavku, na temelju statističkih podataka koji govore o sve učestalijim i problematičnijim disfunkcionalnim obiteljima donosimo vam vapaj djeteta koje se obraća svojim roditeljima. Ovaj je tekst, napominjemo imaginaran, ali više nego realan i istinit. Kako bi stoga, na tragu mnogih poražavajućih statističkih podataka moglo izgledati pismo jednog djeteta koje pati?
Možda ovako:
Mama i tata…
Ne razmišljam kao vi. Puno toga ne razumijem. Znajte, razmišljam srcem, ne razumom.
Svaku vašu svađu povezujem sa sobom. Osjećam se krivim jer se svađate. Znate, vi mislite da vas ne čujem, ali jako vas dobro čujem.
Jedino što želim je da se volite. Štoviše, uživam u tome. Zapravo, ništa drugo mi niti nije potrebno osim toga da se međusobno volite i naravno, da volite mene.
Ništa mi ne znače sve te igračke ako nemam vas. Ništa mi ne znače ni mobitel, ni laptop, ni televizor. Ništa, ako nemam vas, svakog posebno i zajedno.
Fizički ste često tu. Prisutni ste, ali ipak, kao da niste. Emocionalno ste daleko. Nekada, kao da me ne čujete.. Kao da pretpostavljate što osjećam, kao da sve znate – a puno toga ne znate.
Znam, puno radite. Vjerojatno vam je teško uskladiti obaveze. Ali molim vas, posložite prioritete. Vaša primarna uloga je da budete roditelji, a tek onda uspješni na poslu.
Želim da me čujete. Volio bih vam reći što osjećam. Volio bih i kada bi moje mišljenje bilo važno, iako nisam odrastao.
Želim da mi ponekad i dopustite biti ljut. Nekada mi se čini da me volite samo ako sam dobar, odnosno, ako se ponašam po vašim mjerilima.
Volite li me i kada nisam dobar? Kada napravim nešto loše? Razlikujete li mene od mojih nepodopština?
Vjerujem da da, ali ipak – to mi ne govorite. Vjerojatno mislite da se to pretpostavlja, ali mama i tata, dijete sam i ne mogu znati što se pretpostavlja. Mogu znati samo ono što osjetim.
Mama i tata…
Igrajte se sa mnom.
Pronađite vremena za mene.
Spustite se na moju razinu.
Ne dopustite da vam TV ili posao ili što već bude važnije od mene.
Tko će me voljeti ako vi nećete? Kako ću uopće i vjerovati u ljubav, ako je od vas ne osjetim?
Mama i tata…