"Dijete je čulo neke riječi u naletu svađe. Mada nije to ni moralo čuti, njemu već svađa može značiti rastavu. Moji roditelji se ne vole. Oni vjerojatno nisu ni svjesni što su izgovorili ili učinili, a ostavilo je traga na onom nevinom biću koje iz prikrajka sluša i gleda. Iz svoje perspektive", napisala je školska sestra franjevka Krista Kralja Mostarske provincije s. Ivana Klara Čuić na svojim društvenim mrežama. U nastavku pročitajte njezino promišljanje u cijelosti.
Uvijek me iznova iznenadi dječja iskrenost.
Bijaše to dok sam slušala i ovo:
„Moji mama i tata se stalno svađaju. Ja stalno molim da se prestanu svađati.“
„Kako se moliš?“
„Pa odem i kažem Isusu da prestanu i da me uši bole od njihove svađe.
Galama, ružne riječi ili ne daj Bože fizički sukobi utječu itekako na dušu i psihu malenog djeteta. Ono promatra sa strane i vidi kaos. Mama i tata se svađaju. Toliko toga prođe kroz njihovu glavu, ali najčešće na kraju zastanu nad onom misli koja im govori: „Ja sam kriv.“ Ne razumiju uvijek zašto je došlo do svađe, ali prva pretpostavka je da su oni krivi. Zar im trebamo davati povoda da o tome i na takav način razmišljaju?! Ali, kako se tek na kilometre prepoznaje ta tuga u očima djece?!
Galama, ružne riječi ili ne daj Bože fizički sukobi utječu itekako na dušu i psihu malenog djeteta.
Dogodilo se jednom da je dijete danima bilo tužno. Promatram ja njega i čekam pogodan trenutak da ga pitam o čemu je riječ.
„Zašto si tako tužan?“
Dijete šuti…
„Jesi li tužan?“
“Jesam.”
I nastavlja…
„Ja mislim da će se moji tata i mama rastati. Oni su se svađali sinoć.”
Dijete je čulo neke riječi u naletu svađe. Mada nije to ni moralo čuti, njemu već svađa može značiti rastavu. Moji roditelji se ne vole. Oni vjerojatno nisu ni svjesni što su izgovorili ili učinili, a ostavilo je traga na onom nevinom biću koje iz prikrajka sluša i gleda. Iz svoje perspektive.
Oni vjerojatno nisu ni svjesni što su izgovorili ili učinili, a ostavilo je traga na onom nevinom biću koje iz prikrajka sluša i gleda. Iz svoje perspektive.
Otvaramo put nesigurnosti i straha kod djeteta. – Hoću li ostati bez roditelja? Oslobađamo potištenost i razdražljivost. – Ne znam je izraziti riječima, ali ću pažnju tražiti djelima. Dajemo pristup osjećaju tuge i zbunjenosti. – Što se sad događa u našoj obitelji? Vole li se? Ja sam sigurno kriv. Možda ne možemo uvijek predvidjeti svoje reakcije, ali itekako smo upoznati s njima. Znamo kako reagiramo i kakav nam je karakter. Znamo da u naletu ljutnje puno kažemo, a malo mislimo. Znamo da nismo sami, a pravimo se kao da jesmo. Kad bi barem obratili pažnju na one malene oko sebe. Kad bi svoje odrasle probleme rješavali bez njihove prisutnosti. Kad bi barem…
Kad bi barem obratili pažnju na one malene oko sebe. Kad bi svoje odrasle probleme rješavali bez njihove prisutnosti.
Normalno je da se ne slažemo oko svega sa svima. Normalno je da ponekad dođe do poteškoća, da razgovaramo i pokušavamo riješiti kako znamo. Naši stavovi i reakcije su odraz našeg karaktera, temperamenta, osobnosti, ali i pokazatelj koliko mi radimo na njima, koliko ih preobražavamo u dobro. Posvjestiti sebi da nije potrebno odmah i sada reagirati. Da je puno bolje ohladiti glavu ponekad pa onda sjesti i riješiti probleme. Ma, ako i to nije moguće, zatvori vrata svoje sobe isplači, izreci, zagalami, ali nemoj pred djetetom. Ono nije niti smije biti krivo, a pogotovo se tako ne smije osjećati. Optuživanjima, ismijavanjima, uvredama i ružnim riječima nije mjesto u odnosima. Nije im mjesto u našim obiteljima i društvu. Mislimo, činimo i govorimo jezikom ljubavi.