Nema sumnje da veliku štetu danas čini oblik znanstvenog redukcionizma koji sve svodi na materiju i odbacuje sve što se ne može izmjeriti aparatima.

Nažalost, upravo takav pristup ulazi u školske udžbenike. Mladi tada brzo steknu dojam da je zastarjelo govoriti o Adamu i Evi, zmiji, Bogu i grijehu – a njima je zastarjelost nešto najodurnije. Teško mladi mogu shvatiti što je „falši“ napredak.

Znanost je dragocjena i potrebna, ali ne daje odgovor ni na jedno egzistencijalno pitanje.

Zašto patim? Otkud zlo? U čemu je sreća? Postoji li smisao? Postoji li Bog i kakav je? Kako se ponašati u društvu? Kako odgajati mlade generacije?

Mehanicistički pogled na svijet kaže da se sve događa po fizičkim i kemijskim zakonima – i tu je sve. A jasno je k’o dan da tu nije sve!

Foto: Pexels

Simone Morabito, psihijatar, neurolog i pedijatar, kandidat za Nobelovu nagradu, u knjizi Psihijatar u paklu donosi pisma mladih ljudi koja su mu ostavili nakon terapeutskog postupka.

Danijela je završila na psihijatriji zbog anoreksije. Kao djevojčica bila je pobožna, ali se s vremenom udaljila od Crkve i vjere te se prepustila „normalnom“ životu. U školi je naučila da život treba jednostavno živjeti, a ne ga komplicirati grijesima, spasenjem, molitvama i obredima.

Priča o Adamu i Evi služila joj je samo za šale, kao i mnogim njezinim vršnjacima. Bila je odlična učenica i smatrala da ju je znanost oslobodila. Na fakultetu je upoznala mladića s kojim je brzo prohodala. Bio je „napredan“ i buntovan, što joj je odgovaralo. Ubrzo su ušli u spolne odnose. S vremenom ju je on sve više vezao uz sebe.

Danijela je počela gubiti osobnost.

Počela je misliti ono što on misli i raditi onako kako on hoće. Spolno iživljavanje dovelo ju je na rub psihičke iscrpljenosti.

Koga više zanima taj slučaj, neka posegne za knjigom. Nas ovdje zanima Danijelin život jer se na njoj jasno pokazuje pogubnost modernih ideologija koje svode čovjeka na puku biologiju.

Na psihijatriji je shvatila da život nije mehanizam niti materijalna datost kojom možeš raspolagati kako ti padne na pamet.

Vratila se vjeri i počela gledati život kao dar iz Božje ruke.

U tom daru ima velikih ljepota, ali i silnih opasnosti – upravo onih opasnosti koje su bile i u Adamu i Evi. Snaga izvornog grijeha i sklonost zlu i perverziji prisutni su u svakom čovjeku. Nije njezin mladić bio nikakva iznimka.

Molitva / Foto: Canva

Kad se govori o izvornom grijehu i paloj naravi, mnogim znanstvenim redukcionistima, filozofima materijalistima, pa i nekim suvremenim teolozima diže se kosa na glavi.

A zapravo je to najlakši dio kršćanske vjere za prihvatiti – jer je to iskustvo svakog čovjeka: znam što je dobro, a nameće mi se zlo.

Čak je i jedan poznati agnostik intelektualac u emisiji Peti dan, priznao da se slaže s kršćanskom tvrdnjom da je čovjek „palo biće“. Zanimljivo priznanje, jer tada se nameću pitanja: Odakle smo pali? Kakvo je naše stanje kad nismo pali?

Možemo li se iz tog palog stanja podići?

Pali čovjek je posesivan: hoće sve i hoće odmah. Hoće biti bog.

Hoće sam određivati što je dobro, a što zlo. Hoće da mu se drugi podčinjavaju. Hoće život kakav on hoće – i točka.

Grozi se da mu netko odozgo nešto govori ili objavljuje. Takva je postala i Danijela. I to ju je dovelo do samouništenja preko anoreksije. Naravno, i najsvetiji čovjek može oboljeti od anoreksije, ali u njezinu slučaju bolest je došla kao posljedica pogrešnih putova kojima je išla.

Znanstveni redukcionizam ruga se i s postojanjem zla kao osobne sile (zli duh). Psihijatar Morabito ga je, naprotiv, često susretao u praksi – kroz ljude koji su, kako on kaže, s tim zlom „tikve sadili“.

I nemoguće je sve to svesti samo na dijagnoze i obrasce.

Jedan drugi psihijatar, svjetski poznati Scott Peck, odlučio je uhvatiti se u znanstveni koštac sa zlom koje je susretao u svojoj praksi (bio je i sudski vještak za zločine u Vijetnamu) te je na tu temu napisao svjetsku uspješnicu Ljudi laži.

Sam je svjestan da već upotreba riječi „zlo“ zahtijeva apriorni (neznanstveni) vrijednosni sud.

U knjizi ne skriva svoju vjeru u Isusa Krista, a do te vjere ga je dovela spoznaja tuđega, a i osobnog zla. Ta spoznaja prethodi i nadilazi znanstveni aparat.

Na temelju mnoštva slučajeva koji su mu dolazili u ordinaciju, gdje se susretao s perfidnim oblicima zlobe, dr. Peck je zaključio da pravo zlo nije u samim grijesima koje činimo, nego u njihovoj podmuklosti, ustrajnosti i dosljednosti.

Srž zla „nije u grijehu kao takvom, nego u tvrdoglavom odbijanju da se on prizna“.

Na drugom mjestu u istoj knjizi definirao je zlo kao militantno neznanje. I doista, teško je ne vidjeti da je virus znanstvenog redukcionizma, koji je zahvatio našu civilizaciju i širi se preko ideologa i školskih programa, očiti podupiratelj takvog agresivnog neznanja.