Marijanske pjesme, kipovi, crkve i kapele posvećene Gospi kao i brojna marijanska svetišta u našoj zemlji svjedoče o stoljetnoj povezanosti našeg naroda s Djevicom Marijom. Marijin život uvijek je bio nadahnuće hrvatskim književnicima – od događaja navještenja, Isusova rođenja i života u Nazaretu sve do Njegove muke i smrti na križu pod kojim je Gospa vjerno stajala.
O tim trenucima Isusove muke i smrti na križu pjeva Vinko Kos. Vinko Kos je rođen 1914. u Vučetincu, u Gornjem Međimurju, a 1945. stradao je na Križnom putu u Bleiburgu. Pjesme je objavljivao još u studentskim danima. Njegova pjesma ‘Cmreki v snegu spiju’, koju je uglazbio Ivo Sakač, postala je popularna božićna pjesma. Godine 1938. već je bio uvršten u ‘Almanah hrvatskih sveučilištaraca’, a ’39. u antologiju ‘Lirika hrvatskih sveučilištaraca’. Iste godine izišla je i njegova prva zbirka ‘Vodopad’ koja uz zbirku ‘Kipar’ svrstava Vinka Kosa među ponajbolje pjesnike refleksivnoga pjesništva 30-tih godina prošloga stoljeća.
‘Dolorosa’
Sada moja bol sa zdvojnošću graniči
Srušila se bijela crkva moje sreće. Na mom krilu
leži hladan onaj što ga volim tako
majka, jadna majka. Sedam oštrih
mačeva u srcu to je samo blijeda slika
moje boli. Preko moje duše prelila se tuga
beskrajna ko vječnost.
Moje srce bijeli cvijet je trešnjin
ispod mraza tuge.
‘Pieta’
Tužni pogled tvoj sad traži ono truplo
ranjeno i golo usred krila tvoga,
da probudi barem na čas
sjećanje na davno hodanje
kroz raskoš večernjih idila,
kroz šuštanje klasja na poljima mladim;
da povrati sliku lica,
kud je vječnost svoje crte tkala.
Ali… zvuk što tako muklo tutnji i pada
ko teški predmet na nježnosti plahe.
U toj boli sjede kao u sjenama vrba
sve boli majke
U tom plaču zvone svi molovi
pogrebnih zvona.
Duge sjene idu kroz pokrajine mračne
u kopreni sivoj
i rone suze sviju gubitaka i odlazaka…
Šumna rijeka toči se livadama cvjetnim
i razlijeva se među procvalim voćkama.
Okamenjena sjediš, velika majko, i tužni pogled tvoj
uzalud traži truplo ranjeno i golo
usred krila tvoga.