Bl. Djevica Marija je u prošlosti bila nadahnuće mnogim hrvatskim pjesnicima. Od motiva navještenja i rođenja Gospodnjega, sve do muke i smrti Isusa Krista čijoj se žrtvi Marija pridružila. O pasionskim motivima Majke i Sina piše i pjesnik Serafin Mičić.
Serafin mičić rođen 1913. u Punti Miki kraj Zadra. Serafin Mičić je studij teologije završio na zagrebačkom Bogoslovnom fakultetu, a 1937. bio je zaređen za svećenika. Bio je kapelan i župnik u više mjesta, a predavao je i hrvatski jezik i književnost u Biskupijskom sjemeništu u Pazinu. Posljednje godine života proveo je u samostanu sv. Mihovila u Zadru. Objavio je dvije zbirke pjesama ‘Aureole’ i ‘Zvjezdane vigilije’. Serafin Mičić je pjesnik smirene i tihe intonacije, koja baštini duh franjevačke poniznosti i evanđeoskoga ideala ljubavi prema čovjeku. Pjesnički izraz mu je prožet jednostavnom metaforičnošću i skladnim ritmom.
‘Kalvarija’
Sto tražiš, o Čista,
na vratima tvrde?
Odvedoše Krista
dželati i hrđe!
Sred granitna trga,
do kukova svučen,
u kandžama kvrga,
i pljuvan i tučen,
pod obru čem drača
On stoji uz trsku
i praštanjem vraća
na pljuvačku mrsku.
Oko njeg ko talas
puk pestima maše:
“Krv Njegova na nas
i koljeno naše”!
O Majko, i ja sam
od koljena tame:
nek kaplje taj balsam
i na me i na me!
‘Pieta’
Dok oko tebe lete gladne vrane,
ti s tugom misliš na usjeve zrele
kada si imo, uz krunu i rane,
i modrog cvijeća za uvojke vrele.
A sada nikog da se skrušen gane
pa da ti pride kad ne možeš zvati:
to krhko biće, što ti ljubi rane
da l’ je to sjena ili tužna mati?