Stihovima Gospu časti i pjesnik Mate Blašković. Mate Blašković rođen je 1896. u Vrboskoj na otoku Hvaru. Kao svećenik služio je na otocima Hvaru i Braču. Pjesme je objavljivao u raznim hrvatskim časopisima. Prvu samostalnu zbirku „Modri zvonici“ objavio je 1971., a ’74. zbirku „Nasmijani zvonici“. Pisao je lirske pjesme na književnom jeziku i na hvarskoj čakavštini. Pjevao je o prirodnim otočkim ljepotama, o iskustvu transcendencije koristeći se kršćanskim i motivima prirode. Mate Blašković preminuo je 1974. u Jelsi na otoku Hvaru.

‘Stella vespertina’

I.

U sutone svježe, kada gasnu boje,

Po zelenoj svili nebosklona šeta,

I ona je tako velika i čista,

Da se kao alem na zapadu blista.

Ko lampijon visi na kristalnom svodu

I kao kometa

Zlatne zrake svoje

Prosiplje u vodu,

Pa se, po pučini boje ametista,

Srebrnasta brazda lelija i blista.

II.

Venerom je zovu – a ja bih je nazvao

Stella Vespertina… jer tako je čista,

Da se kao alem na zapadu blista:

I kad, ko kraljica, na prijestolju sjedi

Od njezina sjaja sjaj zvjezdica blijedi.

III.

U sutone drage često sam je zazvao:

“O, sini nam pred mrak, Večernjica sjajna,

Jer dani se naši sve pomalo gase,

I nama se čini ko da zemlja sve se

U haos pretvara – vremena su vajna…

Baci pramen zraka u naše pučine

I pokaži stazu usred ove tmine!”

Pa dok zvona zvijezdu od Jakova zdrave,

Ja joj kličem: Stella Vespertina, ave!