Lucijan Kordić je rođen 1914. u Grljevićima kod Ljubuškoga. Kao franjevac je zaređen za svećenika. U Rimu je završio studij slavistike i romanistike. Dugi niz godina radio je kao hrvatski dušobrižnik u Švicarskoj. Njegova poezija, nastala u egzilu, često je nadahnuta motivima bleiburške tragedije, prožeta osjećajem osamljenosti i nostalgije za proživljenim prostorima i slikama djetinjstva, zavičaja i domovine. Kordićeva religiozna poezija posve je drukčiji od drugih pjesnika kršćanskoga nadahnuća. On se najviše udaljio od izražajne katoličke tradicije i prepustio se pjesničkom govoru novih modernih strujanja. Poginuo je 1993. u prometnoj nesreći.

‘Marijo’

Marijo… tiha, dobra, vječna Marijo!

Oči Tvoje plave

vječnog Boga slave.

Tvoja prečista usta

i Tvoja kosa gusta

u sebi proljeća nose:

milost sviju ljeta.

Tvoji blagi koraci

kao sunca pramci

šume i ne prestaju;

bljeskom nade sjaju.

Marijo… vjerna, sjajna,

bijela, lijepa Marijo!

U Tebi je čaroba mnoga,

Ti si živa riječ Boga.

Uzdasi duše Tvoje

nebeske su čiste boje.

Ti si ona, koja jednom

sinu zemaljskom bijednom

pruži okrilje majke.

Marijo… naše molbe žarke

saberi u pregršti cvijeća

širom burnih dolina.

Tada će sva zemna površina

postati zanos i vedrina…

Tiha, dobra, vječna Marijo!

‘Vječno lice Majke’

Kao gordi sunčanik vjere,

kao ustreptala breza pokrivena godinama i surim jašmakom

prilaziš k meni.

Ti, koja si u bijele salaše mojega djetinjstva

zasadila bosilje radosti.

Ti, koja u mojemu hodu kroz logore života

djenu u ruke krepku nebosjajnu zastavu.

Ti, moja majko!

U Tvojoj prikazi cvjeta obličje svih majka,

Ti si sama mati Božja i moj trnoviti božanski susret.