Ana Zorka Kojaković rođena je 1917. u Čibači kraj Dubrovnika. Godine 1940. položila je prve zavjete. Radila je u školama u Đakovu i u Osijeku kao učiteljica hrvatskoga jezika, a 1945. upisala je studij hrvatskoga i francuskoga jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prva zbirka »Pjesma otkupljene« objavljena joj je 1983. Cijela zbirka veliki je dnevnik, ispovijed i otkrivanje nedokučive tajne koja se zove život. Drugu zbirku »Radost postojanja« objavila je deset godina kasnije. Preminula je 23. prosinca 2013. u Đakovu. Mnoge pjesme s. Ane Zorke Kojaković su uglazbljene i izvođene u mnogim prigodama.

‘Rosa mystica’

Spustila si vjede ko zavjese teške
da skriješ ljepotu što u Tebi blista
i da možeš ronit sve dublje i dublje
u Božanstvo divno svoga dragog Krista.

Na toplo si srce pritisnula ružu
– do nje možda seže pogled Tvojih oči.
0, da mi je čuti zanosnu joj priču,
kad večerom blagim rajski miris toči.

I u dušu upit ljubavi puninu,
pa ne bojati se zala crne noći,
što mi često prijete, nego hrabra biti.
0, da mi je moći! O, da mi je moći!

‘Oduhovljenoj’

Kako je dobro znati da postojiš

Ti, Marijo

1, da si nam posve bliza.

Kako je blagotvorno

biti svjestan toga

u času

kad nam je prelaziti

preko nezasitnih provalija

sebičnosti

ili dok se hrvamo

s blještavim vijugamna

oholosti.

Kako je lijepo tražiti

otiske Tvojih stopa

i pokušavati ići njihovim tragom,

Marijo,

stazo osunčana Duhom Svetim!

Sva

njegovom svetošću

oduhovljena!

Ti

nebeska vedrino

snivana u noćima tjeskoba

koje žude za Tvojom rukom

dok nam kormilo skreće

prema crnim grebenima

zavisti, nemira.

Zvijezdo naših smionih nadanja,

ozdravi tamne vode

sve turobnijih sumnja,

sve težih strahovanja.

Unesi u njih Svjetlost Duha,

Zaručnika svoga,

Marijo oduhovljena,

Majko naša!