Čuvaj me, Bože, jer se tebi utječem. (Ps 16, 1)

Liturgija dana (21. svibnja):

Prvo čitanje:
Dj 22,30; 23,6-11
Treba da i u Rimu posvjedočiš.

U one dane: Kad je tisućnik htio točno saznati za što Židovi optužuju Pavla, odriješi ga pa zapovjedi da se sastanu veliki svećenici i sve Vijeće te privede Pavla i postavi ga pred njih.
Pavao je znao da su oni dijelom saduceji, a dijelom farizeji pa povika u Vijeću: »Braćo, ja sam farizej, sin farizeja. Sudi mi se zbog nade, uskrsnuća mrtvih.«
Tek što je on to rekao, nasta razmirica između farizeja i saduceja i mnoštvo se razdijeli. Jer saduceji vele da nema uskrsnuća, ni anđela, ni duha, a farizeji sve to priznaju. Nasta velika graja te ustadoše neki pismoznanci farizejske stranke i zaoštre boj govoreći: »Ništa zlo ne nalazimo na tom čovjeku! A što ako mu je duh govorio, ili anđeo?« Kad razmirica posta još većom, poboja se tisućnik da Pavla ne rastrgaju pa zapovjedi da vojska siđe, otme ga ispred njih i povede u vojarnu.
Iduće noći pristupi mu Gospodin i reče: »Hrabro samo! Jer kao što si za me svjedočio u Jeruzalemu tako treba da i u Rimu posvjedočiš!«

Psalam:
16,1-2a.5.7-11
Čuvaj me, Gospodine, jer se tebi utječem.

Čuvaj me, Bože, jer se tebi utječem.
Gospodinu rekoh: »Ti si moj gospodar!«
Gospodin mi je baština i čaša:
Ti u ruci držiš sudbinu moju.

Blagoslivljam Gospodina koji me svjetuje,
te me i noću srce opominje.
Gospodin ini je svagda pred očima;
jer mi je zdesna, da ne posrnem.

Stog mi se raduje srce i kliče duša,
pa i tijelo mi spokojno počiva.
Jer mi nećeš ostavit dušu u Podzemlju
ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda.

Pokazat ćeš mi stazu života,
puninu radosti lica svoga,
sebi zdesna blaženstvo vječno.

Evanđelje:
Iv 17,20-26

U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i pomoli se:
»Ne molim samo za ove
nego i za one
koji će na njihovu riječ vjerovati u mene:
da svi budu jedno
kao što ti, Oče, u meni
i ja u tebi,
neka i oni u nama budu
da svijet uzvjeruje da si me ti poslao.
I slavu koju si ti dao meni
ja dadoh njima:
da budu jedno
kao što smo mi jedno —
ja u njima i ti u meni,
da tako budu savršeno jedno
da svijet upozna da si me ti poslao
i ljubio njih kao što si mene ljubio.
Oče,
hoću da i oni koje si mi dao
budu gdje sam ja,
da i oni budu sa mnom:
da gledaju moju slavu,
slavu koju si mi dao
jer si me ljubio
prije postanka svijeta.
Oče pravedni,
svijet te nije upoznao,
ja te upoznah;
a i ovi upoznaše
da si me ti poslao.
I njima sam očitovao tvoje ime,
i još ću očitovati,
da ljubav kojom si ti mene ljubio
bude u njima
— i ja u njima.

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači dr. Đurica Pardon:

Nalazimo se u svetom vremenu iščekivanja Duha Svetoga.

Dani pred svetkovinu Duhova je vrijeme ponovnog promišljanja temelja naše osobne vjere i vjere čitave Crkve. Evanđeoska čitanja nas pozivaju da uđemo u dvoranu posljednje večere, sjednemo uz Krista i osluškujemo njegove pouke o potrebi jedinstva i zajedništva.

U čitanju riječi Isusove Velikosvećeničke molitve dolazimo do vrhunca. Zaključujući svoje obraćanje Ocu Isus nadilazi granice prostora i vremena. Njegov se pogled širi, a njegova molitva u ovim riječima dosiže svoj najširi horizont.

U svojim molbama više ne moli samo za apostole u dvorani, nego za milijune onih „koji će na njihovu riječ vjerovati“.

Isus moli za buduću Crkvu.

Ovaj tekst predstavlja jedno od najpotresnijih mjesta u cijelom Novom zavjetu. Omogućeno nam je čuti kako Isus prije svoje muke misli na naraštaje koji dolaze.

U tim smo riječima prisutni i mi. Isus moli i za nas. Isusove riječi molitve uključuju i dovode i nas vjernike današnjih vremena u dvoranu posljednje večere.

Mi nismo naknadni dodatak prvoj zajednici Crkve.

I mi smo prisutni u Isusovoj molitvi. Mi smo dio Evanđelja.

Na kraju 1. stoljeća, kad je Ivan pisao svoje Evanđelje, prva Crkva je već uviđala prve pukotine u svom tkivu. Već su se očitovale razlike u teološkom nauku, razlike u shvaćanja vodstva i nejedinstvenost u oblicima vjerničke prakse. Sve te razlike i različitosti počele su prijetiti jedinstvu prve Crkve.

Radi toga Isusova molitva dotiče najbolniju točku cjelokupne crkvene povijesti do danas – jedinstvo.

Središnja tema sažeta je u nekoliko poznatih, ali neizmjerno zahtjevnih Isusovih molbi. On moli „Da svi budu jedno… kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi.“

Isus moli za jedinstvo! Ali ne za bilo kakvo jedinstvo. To „jedno“ nije brojčano ni organizacijsko jedinstvo. On ne moli za uniformiranost – da svi jednako mislimo, jednako pjevamo ili se jednako oblačimo. On moli za sastavno jedinstvo na sliku Presvetog Trojstva.

Jedinstvo za koje Isus moli preslika je odnosa između Oca i Sina. Takvo jedinstvo poštuje različitost, a istovremeno se doživljava kao dar ljubavi. Jedinstvo o kojemu Isus govori slično je zajedničkom obiteljskom stanovanju i prebivanju zajedno pod istim krovom, zajedničkom radu za isti cilj. Jedinstvo ljubavi i poslanja, a ne ukidanje različitosti.

U Isusovoj molitvi otkriva se svrha zajedništva vjernika: „da svijet uzvjeruje da si me ti poslao.“

Jedinstvo vjernika dokaz je autentičnosti Isusova poslanja i istinitosti svjedočenja Crkve. Podjele u Crkvi predstavljaju najveću prepreku naviještanju Evanđelja. Podijeljena zajednica zamagljuje lice Krista. Jedinstvo je sastavni dio vjerničkog svjedočanstva. Ako nas vjernike svijet vidi posvađane i razjedinjene, s pravom će posumnjati u Boga o kojemu mi govorimo.

Gledajući suvremeno stanje Crkve i razjedinjenost vjernika, morali bismo se iskreno i bolno zapitati o tome kakvo svjedočanstvo jedinstva pružamo u suvremenom svijetu. Ovdje se ne radi se samo i nejedinstvu među kršćanskim crkvama, nego o narušavanju jedinstva unutar naše, katoličke Crkve u našem narodu i našoj domovini. Neporecivo je da živimo u eri neviđene polarizacije i razdvajanja.

Razne internetske stranice, pa i one koje se predstavljaju kao kršćanske, mnogi profili društvenih mreža, često su bojišta na kojima se međusobno svađamo, jedni druge osuđujemo, diskreditiramo i rušimo jedinstvo svjedočenja vjere. Podjele unutar Crkve i sukobi među onima koji se nazivaju vjernicima bole više nego udarci i napadi izvana.

Blagdan Duhova je blagdan jedinstva.

Prisjećamo se kako je trenutak oholosti tijekom gradnje kule u Babelu bio uzrok miješanja jezika i razdvajanja ljudi. Duhovi su Božji odgovor na razjedinjenost vjernika. Duh Sveti silazi kako bi različite ljude ujedinio. Duh Sveti nas poziva da ponovno naučio govoriti jezikom ljubavi i razumijevanja.

Pravi znak prisutnosti Duha i njegova nadahnuća nije naša nepogrešivost, nego naša sposobnost da uočimo kako drugi ljudi drugačije misle. Snaga Duha omogućuje nam da izgradimo mostove i da očuvamo zajedništvo unatoč razlikama.

Zajedljivost u tumačenju tuđih pogrešaka, pozivanje na obraćenje drugih, utvrđivanje tuđeg krivovjerja i osuđivanje drugačijih oblika kršćanskog života ne vode nas prema jedinstvu Duha, nego razaraju ono za što je Isus molio u dvorani posljednje večere.

Duh Sveti nije sila koja dolazi izvana, nego nutarnja prisutnost Božjeg života u Crkvi.

Duh Sveti učini jedinstvo mogućim. Po njegovu djelovanju omogućuje se da u Crkvi mnogi budu jedno, da jedinstvo ne uništi različitost, da ljubav ne ostane samo slogan i da zajedništvo postane svjedočanstvo vjernosti Kristu. Dok se pripremamo za izlijevanje Duha jedinstva uputimo poneku molitvu za same sebe da možemo sačuvati zajedništvo u svojim obiteljima, u svojim vjerničkim zajednicama i u svojim župama.

Uputimo i molitvu za onoga s kim smo u sukobu. Molimo za svoga župnika, biskupa i za Papu. Tražimo i za njih otvorenost nadahnuću Duha Svetoga da uspiju ujediniti raznolike glasove unutar zajednice Crkve.

Jedinstvo nije ljudski projekt koji mi moramo postići svojim snagama. Jedinstvo je dar Duha Svetoga koji moramo naučiti primati i prema njemu usmjeravati svoje djelovanje.