U ‘Lirici križa’ danas vam donosimo Križni put jednog od najplodnijih hrvatskih pjesnika – Vladimira Nazora. Vladimir Nazor bio je i novelist, romanopisac, memoarist, esejist i prevodilac. Rođen je 1867. u Postirama na Braču. Diplomirao je prirodne znanosti i radio kao gimnazijski profesor u više mjesta u Dalmaciji, Istri i Primorju. Raznovrsnošću i brojnošću djela ostvario je jedan od najopsežnijih opusa u hrvatskoj književnosti, u kojem duhovno-religiozni dio zauzima iznimno važno mjesto. Nazorova poezija vrlo je širokoga tematsko-motivskoga raspona. Ako je u prvoj fazi u kojoj je slikama iz daleke i legendarne prošlosti, mita i folklora poetizirao procese u aktualnoj povijesti, primjerice u „Hrvatskim kraljevima“ iz 1912., gdje se zadržava na ideji državnoga prava, ili u „Novim pjesmama“ iz 1913. koji su jugoslavenski inspirirane, u vrijeme Prvoga svjetskoga rata Nazora će početi zanimati metafizička pitanja. Mitski i religiozni motivi postaju važni sami za sebe: riječ je o zbirkama „Niza od koralja“, Pjesme o četiri arhanđela te „Knjiga pjesama“ iz 1942. u kojima nalazimo pjesme kojima nastoji izreći cjelovito viđenje čovjeka, prirode i Boga. Godine 1928. Nazor objavljuje poemu „Via crucis omnium peccatorum miserrimi /Križni put najbjednijega od sviju grešnika” u kojoj prikazuje oslobođenje duše iz zatora tijela. Ono je analogno Kristovim postajama križnoga puta. Vladimir Nazor preminuo je 1949. u Zagrebu.

VIA CRUCIS OMNIUM PECCATORUM MISSERIM

I. Sudjenje

Da. Kriv sam. – Ruke, Pilate, ne peri.
Krv moja ne će ostati na tebi.
Svog Judu ja sam nosio u sebi;
A nevjeru u svojoj radah vjeri.

Na tr’jem, pred narod, ne vodi me. – Sam,
Kakav sam, što sam, ja već davno znam.

II. Križ

Nemojte za me križ u šumi sjeći!
Hoću da umre jadna put mi ova
Na drvu, što je od mojih gr’jehova
Građeno! Za se hoću jad najveći!

Ja nisam On. – Bol i vapaj duše moje
Dat može samo mulj s plitčine svoje.

III. Prvi put pod križem
Spasenja drvo nosio je Bog
Na Golgotu.- Ja slab sam čovjek, koji
Prteći breme sviju zala svojih
Ne vidi kraja bolnog puta svog.

Padam. – A ne znam, hoću l’ se i dići;
Pa na vrh il u dô još dublji stići.

IV. Majka

O majko, grči sva se tvoja put
Gledajuć muku i krv rana mojih
Al duša tvoja neka se ne boji
Ma kakav bio, ja sad znam svoj put:

Ko zv’jezde dv’je, kroz tamu ove noći
Vode me tvoje rasplakane oči.

V. Šimun Cirenac

Šimune, krst moj trh je za te lak.
On može tebi samo put da reže.
Ti ne znaš bol, što do dna duše seže,
Pa noge lomi, rada stud i mrak.

Čovječe, stani. To mi drvo vrati.
Što trebam, ne ce trud mi tvoj sad dati.

VI. Veronika

O ti, što muke krv i patnje znoj
Laganom rukom otre sa mog čela,
U vodi kojeg sad ćeš prati vrela
Pređu, što na njoj gad je ostô moj?

»Dva vrela znam: te tvoje oči dvije.
I tkivo bit će čišće nego prije.”

VII. Drugi put pod križem

Pus’te nek ležim, gdje i padoh. Prah
Nek zubma grizem. I ko crv nek plazim.
Dostojan nisam stopama da gazim
Njegovim. Malo ljudima ja dah.

Ni ljubit znah ni trpjet kao Bog.
Prod’te ko vojska preko t’jela mog!

VIII. Žene

O vi, što, dobre, nikoste ko cvjeće
Na kamenju i trnju moga puta,
Ne plačite! – I moja bol će ljuta
U sjajnu zraku stvoriti se sreće,

Kad ćete jednom lice gledat moje
U vedrim očima male djece svoje.

IX. Treći put pod križem

Poduprite me! – Već je blizu vrh.
Šibajte! Snažno! Bol će t’jelo dići.
I žeđa moja k vrućima će stići,
Što duši daju svih blaženstva srh.

Kad tu, već stigoh, oh, moram i jâ
Da ispijem svoj pehar… sve do dna

X. Raspinjanje

Moje su ruke ko dva mrtva krila.
Moje su noge ko dv’je suhe grane.
Bat bije; ekser prodire. Al rane
Ne osjeća ni put, ni kost, ni žila.

I bolovi me izdaše već svi.
– Ni trpjet ne znam, Bože, kao ti!

XI. Napitak

Na križ svoj pribit, žedan viknuh: – Vode!
A spužva nešto ižme mi na usta.
Kiselo, gorko to je piće. – Susta
Dah. Na dnu grla ko da trn me bode.

Žuč neku gutam. – Oh, to moj je med.
Al stvoren sav u ocat i u jed.

XII. Smrt

Napokon! – Eto: sad se na me ruši
Nešto ko na žal uzburkani vali.
U rani ekser kao vatra pali.
U t’jelu led; a strah i bol u duši.

O Hriste, u čas zadnjeg hropca mog
Milost mi kapnu: trunak bola tvog.

XIII. Skidanje s križa
Za t’jelo svoje više ne znam. – Sada
I duši tvrdi čvorovi se dr’ješe.
Sve zlo, što u me usadeno bješe,
Ko suho lišće s mrtve grane, pada.

Niz drvo klizim. – Al ja ne znam reći,
Da l’mi je u grob il u zipku leći.

XIV. U grobu

Hriste, sad znam, što bješe tvoja žrtva.
dah tvoj je prošo i vrh ljudskih raka.
Ističe Sunce iz leda i mraka.
Duh moj se budi, kad je put već mrtva.

Preda mnom nešto lebdi, nešto s’jeva.
Gore, na grobu, Andel sjedi. – Pjeva.