Budi dio naše mreže

Marin Sabić i Viktor Vida

U uskrsnom smo vremenu i zato vam donosimo još stihova koji govore o uskrsnome otajstvu, što nam ono donosi i kako ga, ovdje na zemlji, doživljavamo. Danas ćemo vam iznimno predstaviti dva pjesnika – starograđanina Marina Sabića i kotoranina Viktora Vidu.

/ mb/Božidar Petrač

Marin Sabić, pjesnik, kritičar, prevodilac i novinar, rođen je 1860. u Starom Gradu na otoku Hvaru. Studirao je pravo u Grazu i Beču. Nakon studija radio je u Zadru u „Narodnom listu“, a zatim je u Puli pokrenuo pravaški list „Il diritto croato“. Bio je javni bilježnik u Budvi i Visu. U prvoj i jedinoj zbirci pjesama „Trenutci“ iz 1901. uočljiva je sličnost s onodobnom talijanskom i francuskom lirikom, posebice poezijom Paula Verlainea. Godine 1908. objavio je putopisnu meditaciju „Lourdes“ koju je vrlo pozitivno ocijenio Antun Gustav Matoš. Doživjevši, nakon niza godina gotovo ateističkoga života, obraćenje, Sabić postaje pjesnik istančane lirske senzibilnosti, mistične dubine i postojana žara svoje obraćeničke vjere. Godinu dana poslije opet posjećuje Lourdes i u toj prigodi ispjevao je pjesmu „Ave Maria“, a zatim i čitav niz pjesama čiste kršćanske inspiracije. Pjesma „Ostani s nama, Gospode…“ pripada nizu pjesama prodahnutih evanđeoskom ljubavlju kojoj se prisjeća Kristova puta u Emaus i iznimnom suptilnošću u artistički dotjeranoj formi iskazuje svoju prošnju Gospodinu, no ne u nejasnoj slutnji dvojice učenika, nego u punoj vjeri u Kristovu otkupiteljsku snagu. Sabić je bio prvi hrvatski pjesnik koji je, doživjevši obraćenje, po uzoru na francuske obraćenike katolike, začeo novi model hrvatske religiozne lirike, a kritika ga je prihvatila kao našega najvećega mističkoga pjesnika. Marin Sabić preminuo je 1923. u Visu.

OSTANI S NAMA, GOSPODE

Mane nobiscum, Domine,
Quoniam advesperascit!

Ostani s nama, Gospode, jer slazi
noć sumorna i pusta..
Po lomnoj tko će da nas prati stazi,
dok mine tama gusta?

Ostani s nama! Grijeha sjen se širi
svud kao kopren mrka
a grješni Adam grješne žudi piri
ko pića žedan grka.

Ostani s nama! Tavna zemlja mrvi
što svijetlo nebo sazda
i trga cvijet, što s Tvoje niko krvi
za vjekove- za vazda.

I širom svuda zlatne zrake mriju
i mrak odsvuda vreba…

Ostani s nama -s Tobom će da siju
i tamom zvijezde s neba.

Ostani s nama! I u gustom mraku
Ti rastvaraš nebesa:
nad glave naše pruži ruku jaku,
što vaseljenu stresa.

Ostani s nama, Gospode, jer slazi
noć sumorna i pusta…
Po lomnoj tko će da nas prati stazi,
dok mine tama gusta?

O Ti, što k nama došao si – hodi
kud nama s tobom poći
i k suncu dana uskrsnih nas vodi
iz mracne ove noci.

I duše naše drhtave odjeni
u silu sa visine
dok zemljom grijeha minu grdne sjeni
i carstvo tvoje sine…

Nakon Marina Sabića, kojega je kritika prihvatila kao našega najvećega mističkoga pjesnika, prisjetit ćemo se pjesnika, esejista i prevodioca Viktora Vide, rođenog 1913. u Kotoru. Diplomirao je hrvatski, ruski, talijanski i francuski na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao srednjoškolski profesor. Godine 1942. otišao je u Italiju, a 1948. u Buenos Aires, gdje dobiva stalno namještenje državnoga činovnika. U iseljeništvu objavio je dvije knjige pjesama „Svemir osobe“ i „Sužanj vremena“. Po strukturi stiha jednim je dijelom blizak Ujeviću, Wiesneru i Alfireviću, drugim pak velikanima pjesničke riječi Rilkeu, Valéryju, Ungarettiju ili Quasimodu, odnosno Cernudi, Unamunu ili Jiménezu, upivši različite strukture modernoga pjesničkoga izraza. Vida je pjesnik smrti, samoće i egzistencijalne zebnje, ali i pjesnik religioznoga nadahnuća koji je bitno obogatio hrvatsku metafizičko-religioznu liriku. Pjesma „Željezni zastor“, objavljena 1950. u „Glasu svetoga Antuna“, nadahnuta je patničkom sudbinom nadbiskupa bl. Alojzija Stepinca, sva odiše uskrsnim zrakom. Pjesnik kroza san doživljava Uskrs, susret svoje obitelji, majke, „u pamuku tišine“, oca „pod teretom godina“ i sebe s metropolitom Hrvatske. Sve se rasplinjuje u bjelini snijega i stolnjaka, dok odzvanjaju nadbiskupove riječi: „Mi nemamo neprijatelja, i njihovi mrtvi zajedno su s nama.“ Viktor Vida je 1960. svojevoljno okončao svoj život.

ŽELJEZNI ZASTOR

Sanjao sam, da je Uskrs.
Za istim stolom sjedimo
moja majka, vremešna ženica,
sva ko u pamuku tišine,
moj otac, pognut pod teretom godina,
ja, i meni sučelice
Gospodin Nadbiskup Alojzije
Stepinac,
Metropolit Hrvatske.
On nas blagoslovi.
Potom reče:
»Mi nemamo neprijatelja,
i njihovi mrtvi zajedno su s nama«.
Oko nas puno uskrsnoga zraka.
On položi na stol svoje dobre ruke.
Vani pada snijeg.
Zatim gledamo bijeli stolnjak.
Ja jedem kruh i plačem.

Ključne riječi:
Lirika križa Viktor Vida

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja