Viktor Vida rođen je 1913. u Kotoru, a preminuo je 1960. u Buenos Airesu. U egzilu u Argentini Vida objavljuje dvije, možda i najbolje emigrantske pjesničke zbirke: ‘Svemir osobe’ te ‘Sužanj vremena’ u kojima se potvrđuje kao vrstan pjesnik. Vida je autor antologijskih pjesama Elegija, Otrovane lokve, Gorući grm, Ex voto, Sužanj vremena, Staklena spirala, Anđeo mrtvih, Bijeli prostor – koje ga svrstavaju uz bok ponajboljih hrvatskih pjesnika druge polovice 20. stoljeća. U pjesmama religioznoga nadahnuća ili s religiozno-biblijskim motivima Vida je, za razliku od mnogih hrvatskih pjesnika, postigao iznimnu razinu umjetničke vjerodostojnosti i na viši stupanj doveo hrvatsku metafizičko-religioznu liriku.

‘Večer navještenja’

Rastuća večer, što se iz srca razlistava kao palma.

Pod tim zračnim lukom

Djevica je plahovito stala,

međ prstima joj dršću tri grančice.

Ona, koja bdije, zvati će se majka.

O slatki umor večeri, klonuće

u čistoj modrini, gdje blago velikih očiju

Snatri.

Predvečerje Jone i lelujanja alga

u plićacima,

a potom noć Pascala,

koji sluša rječitu tišinu

kao Božji ljudi,

kad, odloživ motiku i mrežu,

ugađaju, Oče, tvojim znamenjima

i jedu kruh samoće i kvase ga suzama.

Dane je Gabrijel brojio, bacajući šljunak

u svježinu zdenca,

što je kao u vjenčanju mjeseca i vode

hladnom tamom težio vedrini

visokoga neba.

(Vrebam te iza stabla, zmijo, kako

sikćeš rub

Arkanđelova plašta.)

Obrisi stvari bili su one noći

kao osvijetljeni zelenim fenjerom,

kako znadu biti u djetinjstvu

na proštenjima

od mirisa karbida i ruža,

jer tako se dijete zanosi i čudi.

A tebe nek ponese vjera,

moj brate,

kad se budiš

u ovaj svijet tužnih sanja,

jer je bol

bunar sjetne sreće.