Budi dio naše mreže

Petrović Leš: Čipka je hrvatski fenomen prepoznatljiv na europskoj karti

U Hrvatskoj postoje tri glavna centra izrade čipke, čije se djelovanje nastavlja na višegodišnju tradiciju čipkarstva. To su: Lepoglava u Hrvatskom zagorju s čipkom na batiće, na Jadranu Pag s čipkom na iglu i Hvar s čipkom od agave. Čipka se izrađuje u još nekim dijelovima Hrvatske, ali upravo čipke iz ova tri centra su se prije 10 godina našle na UNESCO-ovom popisu nematerijalne baštine čovječanstva.

/ Katarina Varenica

dr. sc. Tihana Petrović Leš

O čipkarstvu u Hrvatskoj razgovarali smo s profesoricom s Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Tihanom Petrović Leš.

Čipka je samostalni, šupljikavi, ručni rad koji nastaje u doba renesanse na prostoru Mediterana i zapadne Europe. Osnovne tehnike čipkarstva, vještina izrade čipke su šivanje iglom i preplitanje pomoću batića. Profesorice Petrović Leš, možete li nam reći nešto više o povijesti i nastanku čipke uopće? Koliko je ona stara i gdje su joj začeci?

Čipkarstvo je vrlo staro pa točnih podataka i godina nemamo kao u slučajevima nekih drugih fenomena. Smatra se da je čipkarstvo nastajalo u različitim razdobljima. Posebno se razvilo u 16. stoljeću od kada je ono na neki način procvalo i raširilo se po čitavoj Europi, a onda je kroz kasnija stoljeća postalo i svjetskim fenomenom. Čipka na iglu je nastala na jedan način, ili kao pomoć završetku tkanine ili vrsta ukrasa. Kod nekih čipaka imamo preplitanje pa ne znamo kada zapravo nastaje čipka, a kada je ono neka vrsta veza kao, na primjer, kod čipke na batiće čiji se počeci naziru zapravo u izradi gajtana, a to znači u izradi različitih vrpci. Nama, istraživačima europskog i hrvatskog čipkarstva, kao podaci o tome kada se prvi put pronalaze neke vrste čipki, služe istraživanja u arhivima, istraživanje dokumenata, arhivi različitih samostana i crkava, a čipkarstvo se može istraživati i na slikama, naročito na portretima.

Postoji li razlika između hrvatske i europske čipke?

Kod svakog znanstvenog istraživanja nekog fenomena, pa tako i čipkarstva, moramo razlikovati o kojem razdoblju govorimo. Nikada to nije jednostavna slika nego je uvijek lepeza različitih fenomena koji se prepliću. Na hrvatskim prostorima imamo podatke da su se čipkom bavile i hrvatske plemkinje i građanke, a u 19. stoljeću bave se čipkarstvom i seljanke. Upravo je 19. stoljeće vrijeme u kojem su se dogodile mnoge promjene: uvelo se obrazovanje žena širokih slojeva, odnosno djevojčica, a ne samo plemkinja i građanki. Čipkarstvo je bilo i način na koji se zapošljavala ženska radna snaga. U to vrijeme uvedeno je nešto što se zove kućna industrija pa su državne i školske vlasti nastojale obučavati djevojčice i žene kroz različite tečajeve i kroz školske programe. Ta kućna industrija bila je ključna za očuvanje čipkarstva u Hrvatskoj. No, ono u čemu je Hrvatska posebnost i što volim isticati je zapravo taj jedan razvoj koji je bio drugačiji nego u nekim drugim dijelovima Europe ili u nekim europskim zemljama.

Lepoglavsku, pašku i hvarsku čipku spojio je UNESCO zaštitivši ih kao nematerijalnu baštinu čovječanstva. Po čemu se te tri čipke razlikuju?

One su različite prvenstveno po tehnici kojom se rade, a donekle i po materijalima s kojima se rade. Lepoglavska čipka je čipka na batiće i njezin razvoj pratimo od samih početaka prostoručne čipke. Ona je transformirana u 19. stoljeću u jednu čipku koja je bila europski prepoznatljiva i koja se počela raditi prema predlošcima.

S koliko batića se radi lepoglavska čipka?

Foto: Marko Jurinec/PIXSELL

Ako se radi o prostoručnoj čipki, onda ih je 30 do 50 najviše. Batići imaju svoju priču i simboliku u svakodnevici lepoglavskih seljaka. Nekada su bili deblji i izrezbareni, a kasnije postaju tanji jer za najfiniju čipku i za najtanji konac trebate i tanke batiće. Mi još uvijek u Hrvatskoj nemamo čipke koji se rade s nekoliko stotina ili tisuća pari batića, kao što je to bio slučaj u nekim europskim zemljama, posebice u Belgiji. Ono što je specifično za lepoglavsku čipku jest da se s relativno malim brojem batića postižu izvrsni efekti.

Kakva je paška čipka?

To je čipka na iglu i ona se prvenstveno zadržala i vezuje se uz benediktinski samostan u Pagu. Benediktinke i danas održavaju tu tradiciju i održavaju tečajeve. Ta čipka je sasvim različita od čipka na batiće jer se izrađuje unutar samoga tekstila, odnosno košulja, koje su dio tradicijskog odijevanja otoka Paga. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća postala je samostalna tvorevina koja je više služila za izradu pojedinih odjevnih predmeta, a onda je to postala i čipka za ukrašavanje unutrašnjosti doma i tu je imala veliku primjenu.

Foto: Dino Stanin/PIXSELL

Hvarska čipka nam je posebno zanimljiva jer nastaje nitima koji se dobivaju iz agave. O kakvom je procesu riječ?

O tome bi trebale govoriti same sestre benediktinke koje još uvijek taj postupak čuvaju kao tajnu. Riječ je o dugotrajnom postupku koji zahtijeva poznavanje tehnologije. Niti ne smiju biti presušene, treba ih dobro isprati… Čipke koje se izrađuju iz takvih finih niti imaju jedan poseban sjaj. Hvarska čipka radi se bez predloška, čipkarskim tehnikama koje su bile popularne u 19. stoljeću: iglom, uz pomoć različitih čunjića, kombinacijom tih tehnika, mreškanjem, izradom različitih mrežica i popunjavanjem.

Još uvijek se radi samo u benediktinskom samostanu na Hvaru?

Tako je. Sestre su osigurale prenošenje sa starijih na mlađe generacije sestara i nadamo se da će uspjeti opstati čipkarstvo unutar samog samostana.

Možemo li govoriti o ulozi Crkve u očuvanju čipkarstva u Hrvatskoj?

Svakako da možemo. U 19. stoljeću Katoličkom obnovom nastaje jako puno ženskih redova koji preuzimaju obrazovanje žena i djevojaka, posebice u nerazvijenim ruralnim područjima. Samostanske škole doprinose i u poduci ručnog rada. Mnogi ženski redovi kroz svoje škole i kroz izložbe prikazivali su različite čipkaste tehnike koje su uvijek slijedile posljednje trendove. Naši samostani su i za strane istraživače bili mjesta u koja se dolazilo po informacije o starosti određenih tehnika. Pojavom industrijske revolucije i u crkvenom tekstilu su se počele primjenjivati jeftinije tkanine i jeftinije čipke kao ukrasi. Protiv toga bila je Zlata pl. Šufflay, učiteljica i stručnjakinja za narodni tekstil, istraživačica i promicateljica lepoglavskoga i nacionalno-sakralnoga čipkarstva. Ona je rekla da bi jedno tako uzvišeno mjesto kao što je crkva, posebice kao što je oltar trebalo biti otpremljeno onim najuzvišenijim, a to je ručni rad.

U svom znanstvenom radu najviše ste se bavili Lepoglavskom čipkom. Upravo u Lepoglavi se svake godine održava i Festival čipkarstva.

Od polovice 90-ih godina bavim se lepoglavskim čipkarstvom. Tada sam se s jednom grupom entuzijasta iz Lepoglava uključila u projekt na koji način od Lepoglave kao mjesta poznatog po zatvoru načiniti jedno mjesto koje će biti ponosno, koje će pokazivati svoju lokalnu baštinu. Nemojmo zaboraviti da su rane devedesete godine kada je Hrvatska mlada država koja je u potrazi za svojim identitetom i dokazivanjem svoje europske baštine i uklopljenosti u europsku obitelj. Čipka je upravo jedan takav fenomen jer je po samom mjestu nastanka europska. Upravo pomoću nje se možemo locirati bolje i biti vidljiviji na europskoj karti.

Zašto?

Zato što je čipkarstvo u srednjoj i u sjevernoj Europi jedan fenomen koji nije imao takve uspone i padove kao što se to dogodilo u Hrvatskoj. Zato su mnogi stručnjaci iz područja čipkarstva kad smo se pojavili na nekim prestižnim europskim čipkarskim festivalima prepoznali vrijednosti kvalitetu čipke. Ne samo lepoglavske, nego i hvarske i paške.

Koliko festivalizacija kulture pridonosi očuvanju i održivosti nekoga kulturnog dobra, u ovom slučaju čipke?

Festivalizacija baštine je s jedne strane fenomen koji je značajan i koji pomaže da se prezentira baština, a s druge strane može imati i loše strane. Treba se paziti kada se prelazi granica dobrog ukusa. Lepoglava se, na primjer, kroz ove festivale koji su od početka bili međunarodno koncipirani uspjela etablirati na europskoj čipkarskoj karti. Tako da festivali mogu pridonijeti popularizaciji baštine. Ali, oni imaju svoje vrijeme i svoje trajanje. Pitanje je što s ostalih 360-ak dana u godini? Tu uvijek treba raditi na sinergiji struke i lokalne zajednice.

 

Foto: Marko Jurinec/PIXSELL

 

Emisiju Kulturni biseri Hrvatske poslušajte ovdje:

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja