Dr. sc. Joško Ćaleta

Ojkanje se očuvalo zahvaljujući organiziranim grupama lokalnih nositelja koji nastavljaju prenositi vještinu i znanje, predstavljajući svoja sela na hrvatskim festivalima, ali i širom svijeta. O ojkanju nekad i o ojkanju danas razgovarali smo s etnomuzikologom, glazbenim pedagogom, dirigentom i vrijednim čuvarom ojkanja Joškom Ćaletom.

Obavili ste velik i presudan posao oko pripreme dokumentacije koju je trebalo poslati u UNESCO da bi se ojkanje našlo na prestižnoj listi. Stoga ste prava osoba koja će nam objasniti što je to uopće ojkanje?

Kada je o ojkanju riječ obično se ljudi referiraju na neki žanr ili tip pjevanja. Ovdje se uopće ne radi o tome. Radi se o tehnici potresanja glasa koja je tipična za više arhaičnih načina pjevanja. Upravo to nam je i bila intencija – ne zaštititi jedno pjevanje malog područja, nego zaštititi dinarska pjevanja. To su pjevanja, dakle, koja započinju u našem dinarskom gorju i završavaju oko Bugarske. To je komunikacija, pjevanje otvorenih prostora.

Ojkanje u različitim krajevima Hrvatske ima različite nazive?

Ta tehnika potresanja glasom u različitim krajevima je dijelom nekih drugih žanrova i načina pjevanja. Tako se npr. ovdje u Sjevernoj Hrvatskoj i u Turopolju zove  po junaški (ako pjevaju muškarci) i po devojački (ako pjevaju žene), na karlovačkom području i u Lici rozganje – dijaloško pjevanje koje se izvodi potresanjem glasa, Podvelebitje, Bukovica i Ravni kotari – orzenje, orzanje, kod pravoslavnog stanovništva, groktanje, u šibenskom području, od Krke do Dalmatinske zagore se naziva ojkavica. I upravo je po tome cijeli način ovoga glazbenog izvođenja dobio i naziv. Važno je spomenuti našeg uvaženog kompozitora i muzikologa toga doba Antuna Dobronića, srednjoškolskog profesora u Drnišu koji 1915. piše tekst ‘Ojkanje’ za Zbornik za narodni život i običaje i taj termin uzima za sva pjevanja koja su praiskonska našem narodu. Riječ je o pjevanjima koja odlikuju karakteristike da u mnogim situacijama nije temperiran, ne odgovora danas ustaljenim intervalima, tijesni, bliski intervali, poput sekunde koji danas zvuče čudno… Ako idemo dalje u područje Dalmatinske zagore imamo nazive treskovica ili potresalica, danas zvano starovinsko pjevanje, a noviji načini zovu se oja noja, rera, u Imotskoj krajini i Hercegovini to je ganga, a starovinsko pjevanje tamo se naziva putničko ili kiridžijsko pjevanje, dok je u Konavlima ustresalica. I sva ta pjevanja kod kojih možemo primijetiti potresanje glasa uvrštena su na UNESCO-ovu Listu nematerijalne baštine kojoj je potrebna hitna zaštita.

Što znači da je potrebna hitna zaštita?

Riječ je o područjima koja su danas raseljena, na kojima ima jako malo stanovništva. Taj kontekst u kojemu su ta pjevanja prije postojala, danas ne postoji. Ako danas pokušate pjevati ispred kuće, susjed će vam zvati policiju i bit ćete proglašeni neuračnljivom osobom. Promijenio se odnos prema glazbovanju na taj način. Danas su jedina mjesta na kojima se pjeva na taj način derneci, skupovi, sabori ili organizirane smotre. Nositelji tih aktivnosti danas su kulturno-umjetnička društva osnovana u malim sredinama. Malo je ljudi koji na svoju ruku, izvan toga konteksta, pjevaju i uživaju u svemu tome skupa.

Već nekoliko godina održavate radionice ojkanja. Kako one izgledaju i tko su polaznici?

Polaznici su mi u velikom broju slučajeva bili mladi ljudi i, što je zanimljivo, puno puta su to bili ‘mladi s asfalta’. Dakle, mladi iz gradskih sredina koji su dobili potrebu da proučavaju svoje korijene, da se okušaju u pjevanju svojih predaka. Uvijek mi je bila velika čast i izazov zainteresirati mlade za tu vrstu pjevanja. Prije tri godine dekan Muzičke akademije Dalibor Cikojević i profesorica Mojca Piškor, pročelnica Odjela za muzikologiju, pozvali su me da studentima Muzičke akademije održim radionicu. Javilo se dvadesetak polaznika, 19 djevojaka i jedan dečko. Pozvao sam Juru Miloša, mladog glazbenika iz Gruda u Hercegovini i Noela Šurana, također mladog pjevača iz Istre, kako bih studentima pokazao da to nije pjevanje samo starih ljudi i ljudi koji više nisu moćni, nego i da su mladi ljudi nositelji te tradicije. Rezultat toga je nastanak jednog ansambla Harmonija disonance koji je posljednje tri godine napravio jedan pravi bum pjevajući ova pjevanja koja imaju ojkanje kao dio svoje izvedbe. Djevojke su imale niz uspješnih koncerata, o njima je snimljen i dokumentarni film, ali ono što je bitno je način na koji smo učili. Uz moje radionice odlazili smo direktno na teren: Gornja Poljica, Vrpolje kod Trilja, Otok kod Sinja, Miljevci, Banovina… Ideja nam je da direktno učimo od živućih nositelja tradicije i da tu tradiciju mladi na svoj način dalje šire. Dobio sam i kolegij na Muzičkoj akademiji i to je prvi put u povijesti Muzičke akademije da studenti imaju priliku učiti tradicijsku glazbu. Upravo to je ono što nas može predstavljati u svijetu. Zapadnoeuropska glazba je standardizirana i ista je u Zagrebu, Grčkoj, Finskoj i Kini, a ovo što mi imamo, našu tradicijsku glazbu, nema nitko drugi.

Harmonija disonance / Foto: Slavko Midzor / PIXSELL

Godine 2010. u Nairobiju, u Keniji, Vaš kolega Tvrtko Zebec zaojkao je pred Povjerenstvom UNESCO-a. Kako su reagirali?

Bili su osupnuti! Razlog zbog kojeg je kolega Zebec tako reagirao je jer nisu znali što je to, a uz to su još na krivi način i čitali pa smo im demonstrirali. I to je način na koji mediji danas funkcioniraju – čim imate nešto što je neuobičajeno, čim se pojavite na drugačiji način, svi vas prepoznaju. Sljedeći dan svi su mediji objavili da je ojkanje uvršteno na Listu nematerijalnih dobara kojima je potrebna hitna zaštita.

Jako smo ponosni na sva naša nematerijana kulturna dobra na UNESCO-ovim Listama, ali to nije dovoljno, potrebno je i aktivno sudjelovanje u zaštiti. Kako to izgleda u praksi?

Nositelji tih praksi su kulturno-umjetnička društva na tim područjima i Ministarstvo kulture pokušava određenim financijskim potporama pomoći u njihovom radu, ali sve zavisi o volji pojedinaca. Meni je izuzetno drago da danas imamo čitav niz mladih ljudi koji žele istraživati i žele raditi. Nedavno su mi se javila dva mladića iz okolice Metkovića koji po selima oko Gabele i Hutova Blata snimaju i istražuju, žele da tradicija ima svoj nastavak. U Lici također postoje mladi koji istražuju, pronalaze nešto novo. Govorimo o mladim ljudima koji imaju 20-ak godina i kojima je iznimno stalo do tradicije. Oni su veliki entuzijasti i talenti.

Može li svatko naučiti ojkati?

Apsolutno može. Sve zavisi o njegovom uhu, sposobnosti i želji da to ostvari. Problem je opet u prijenosu te tradicije danas. Prije je to bila normalna stvar da se u selu, u zajednici, u obitelji to slušalo i prenosilo. Taj vid usmene predaje više ne postoji. Rijetke su prilike gdje unuk ili unučica to mogu čuti ili naučiti od bake ili djeda. Živimo u jednom drugom svijetu okruženi medijima i glazbom koja je standardizirana i naštimana. Ova glazba nije naštimana, ona izaziva neke druge osjećaje. Za ljude koji nisu s tog područja i za one koji nisu navikli na tu vrstu glazbovanja, ona izaziva druge emocije. Imao sam priliku doživjeti da moji pjevači nisu htjeli pjevati jer su očekivali negativnu reakciju publike. A s druge strane, djevojke iz Harmonije disonance gdje god su zapjevale bilo je, nakon početnog šoka i iznenađenja, opće oduševljenje i odobravanje.

Znači, osim dobrog kapaciteta pluća, treba imati i sluha. Nije to obična galama?

Ma kakva galama! Estetika ovih pjevanja je savršenija od estetike zapadnoeuropske glazbe. Pazi se na specifične detalje, npr. timbar glasa. Neće svaki pravi pjevač pjevati sa svakim pjevačom. Nije riječ o tome da ovaj drugi pjevač nije dobar, nego je pitanje kako njegov glas odgovara ovom pjevaču koji ga poziva. Taj timbar, suzvuk, ta jedna harmonija koju oni čuju je ono što je potrebno i što je posebno u cijelom procesu. U klapskom pjevanju, primjerice, imamo koncept vježbanja na probama pa nastup dok u svijetu ojkanja nema probe. Svaka izvedba se broji i ocjenjuje.

Oni koji su ojkali kažu da je riječ o posebnom osjećaju koji prožima cijelo tijelo. Možete li nam to malo objasniti?

To nije pjevanje, to je komunikacija. Komunicirate s onim na drugoj strani, ali komunicirate i s prirodom koja vas okružuje. Morate se točno okrenuti od vjetra, morate znati gdje ćete uputiti glas – cijela jedna filozofija življenja je prisutna u ovom načinu pjevanja. Imao sam s kolegicom iz Beograda radionicu u Islamu Grčkom koja je imala i ekumenski karakter i na kojoj smo željeli pokazati kako ta tradicija funkcionira. Sada je ta radionica prebačena u Kistanje i mi tamo cijeli dan pjevamo na jednom polju smilja. Dakle, ne u sobi, ne u zatvorenom prostoru jer želimo postići suživot s prirodom. Kad ljudi s asfalta osjete senzaciju koju ta pjesma u tebi izaziva, jednostavno počneš drugačije o tome razmišljati.

Ojkaju li bolje žene ili muškarci?

Tu je biologija u pitanju. Ženska pjevanja su uvijek u donjem registru, a muška u gornjem. Nisam još čuo da netko gangu, ili bilo koje od ovih pjevanja, pjeva u basu. Mnogi pravi pjevači su mi rekli da su naučili pjevati od žena. Muškarci su danas u mnogim situacijama istaknutiji i bolji pjevači, ali samo zato što su brojniji.

Na kraju razgovora osvrnut ćemo se i na Festival ojkače koji je odgođen pa na kraju ipak održan prošle godine u Petrinji. Možemo li ojkanje odrediti kao baštinu koja pripada samo jednom narodu?

Ako ste me pažljivo slušali, ja tijekom ovoga razgovora nikad nisam govorio o narodu, nego sam govorio o dinarskom području na kojemu se ojka, o području na kojem prebivaju dominantno katolici, ali i drugi ljudi koji također glazbuju na isti ili sličan način. I nakon proglašenja bile su velike reakcije u susjednoj državi i ja osobno sam bio imenovan kao netko tko je ‘ukrao’ nešto tuđe. I u samoj prijavi za UNESCO piše da je riječ o pjevanju prostora, dakle, svih ljudi koji žive na tom prostoru. Što se Petrinje tiče, riječ je o vrlo osjetljivom i ratom izranjenom području. Ono što je važno naglasiti je da nisu ojkanje sva pjevanja koja u svom nazivu imaju oj. Dakle, ojkača o kojoj su govorili pjevači na tom području nema veze s ojkanjem, nema veze s UNESCO-om. U tom pjevanju nema tehnike potresanja glasom. To pjevanje s Banovine je vrlo specifičan fenomen koji nikada do danas nije temeljito obrađen, iako to zaslužuje. Trudimo se da ga uvrstimo kao kulturno dobro Republike Hrvatske, ali i kad to budemo radili nećemo govoriti isključivo o tradiciji jednog naroda, nego ćemo govoriti o pjevanju tog prostora na kojem žive nositelji te tradicije.

Emisiju Kulturni biseri Hrvatske poslušajte ovdje: