Nijemo kolo predstavio nam je predsjednik Povjerenstva za nematerijalnu kulturnu baštinu Ministarstva kulture i pomoćnik ravnatelja Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, dr. sc. Tvrtko Zebec.

Dr. sc. Tvrtko Zebec

Kada je riječ o nijemom kolu, na kakvo točno kolo mislimo?

Kada kažemo nijemo kolo onda upotrebljavamo terminus technicus koji zapravo nije primjeren u narodu. Tako ga prepoznaje struka i sada javnost. U narodu je ono poznato kao gluvo, šuplje (jer nema glazbe), mutavo, na šudar (ako se plesači drže za rupčić koji se nalazi između), staro kolo, naško, u kolo…  To je kolo iz Dalmatinske zagore u kojem se izrazito poskakuje. Podsjećam čitatelje na film Lisice u kojem je davnih godina u crno-bijeloj tehnici snimljeno pravo nijemo kolo na terenu. Inače je to kolo fizički jako teško i naporno za izvoditi. Osnovna karakteristika toga kola je da muškarci jako skaču i podižu svoje partnerice s poda koliko god mogu, ovisno od svoje umješnosti. To jest kolo, ali često puta se razbija u parove. To je i jedno od obilježja koja ga izdvajaju od ostalih kola. Postoje nijema kola i u Lici, poznata pod nazivom đikac ili ojkac, ali ne ulaze u ova nijema kola Dalmatinske zagore upisana na UNESCO-ovu Listu jer u tim kolima svi plesači plešu povezano i razbijaju se u parove. Osim razbijanja u parove, nijemo kolo se zna plesati i tako da jedan plesač vuče ili nosi čak dvije žene, isprobava njihovu snagu držeći ih za ruke. Na taj način, naravno, pokazuje i svoju snagu i to nije bez razloga. Prema kazivanju samih nositelja, u prošlosti je kolo bilo mjesto gdje su se upoznavali mladi. Kad bi rekli idemo u kolo to bi značilo da idu na društveno zbivanje, na susret. Bilo je to i mjesto gdje su se mogli upoznavati, gdje su se mogli javno dotaknuti jer to inače nije bilo dozvoljeno. Jako je važna bila i prigoda u kojoj se kolo izvodilo i prisutnost publike.

Kako je nijemo kolo završilo na Listi UNESCO-a?

To je jako zanimljiv put. Inicijativa je krenula iz Ministarstva kulture. Kada je donesena UNESCO-ova konvencija 2003., a dvije godine kasnije i stupila na snagu, onda su države članice ušle u provedbu te Konvencije. Kod nas je Ministarstvo kulture bilo aktivno u prenošenju znanja i želje da se na Listu nematerijalne baštine čovječanstva upišu lokalne tradicije. U to vrijeme naše lokalne zajednice o tome nisu znale ništa. Ministarstvo je bilo to koje je širilo znanje i ideje o tome na koji način širiti tu UNESCO-ovu konvenciju. Mi kao struka u Povjerenstvu za nematerijalnu kulturnu baštinu, etnolozi, antropolozi, dijalektolozi, folkloristi, povjesničari, bili angažirani oko svega toga. Upravo taj naš rad na terenu, susret s nositeljima baština i članovima lokalnih zajednica nam je omogućio da brzo reagiramo. Inicijativa za prepoznavanje nijemog kola Dalmatinske zagore zapravo je krenula preko pozornice, preko iskustva koje se gradilo pola stoljeća. Poznato je da su Vrličani već između dvaju svjetskih ratova izvodili svoje kolo na smotrama seljačkih kultura i to je kolo postalo jako poznato. Nakon Drugog svjetskog rata osnivali su se ansambli u gradovima i tako je osnovan i Ansambl narodnih plesova i pjesama LADO. Zvonimir Ljevaković je u ansamblu LADO postavio Vrličko kolo. To je kolo Dalmatinske zagore poznato i prepoznato iz Vrlike, ali isto tako poznato i u okolici Sinja, Cetinske krajine, Kijeva… Široko područje izvodi kolo na sličan način. To nikada nije isto kolo jer je svaka izvedba drugačija jer svaki plesač i svaka partnerica imaju svoj način izvedbe i upravo je u toj raznolikosti i veliko bogatstvo.

Vrličko kolo / LADO / koreografija Zvonimir Ljevaković / Foto: Ansambl narodnih plesova i pjesama LADO

Jesu li Vrličani u pravu kad kažu da je samo njihovo kolo pravo nijemo kolo?

Samo njihovo kolo je pravo Vrličko kolo. S jedne strane je sreća da postoje lokalne zajednice koje to kolo čuvaju i koje su jako ponosne na njega i Vrličani to doista jesu i kroz Vrličko kole je nijemo kolo postalo poznato u svijetu. Osima LADA bilo je i drugih koreografa poput Branka Šegovića. Te koreografije su pokazale svijetu jedinstvenost toga kola. Ono je kao Vrličko otišlo u svijet, ali ne smijemo biti uskogrudni i moramo znati da to nije naše jedino nijemo kolo. Zato je namjera nas u Povjerenstvu za nematerijalnu kulturnu baštinu bila da ne ističemo prednost samo Vrličanima, nego da i drugim zajednicama damo mogućnost da to kolo čuvaju. Ista stvar je i s nekim drugim nematerijalnim kulturnim dobrim kao npr. ojkanjem koje se različito naziva u različitim krajevima Hrvatske, ali svako to potresanje glasa kako god se zvalo spada pod kulturno dobro zvano ojkanje.

Zanimljiva je ta kompetitivnost između članova lokalnih zajednica. Pokazuje li to njihovu silnu želju za očuvanjem tradicije?

Svaka zajednica nositelja, svi oni koji to kulturno dobro čuvaju i smatraju svojim identitetom, ističu to svojim i neotuđivim. U tome i jest ljepota jer svatko od nas ima osjećaj identiteta i gradi ga kroz zajednicu. Međusobno natjecanje između lokalnih zajednica je uvijek dobro i pozitivno. Nažalost, ponekad ima i primjera koji završe na sudu, kao npr. bećarac. Nadamo se da to neće biti slučaj u nekim drugim kulturnim dobrima jer je važno kad smo prepoznati u nečemu da to čuvamo i prenosimo na mlađe generacije.

KUU Milan Begović Vrlika / Foto: Facebook KUU Milan Begović

Kako ste UNESCO-u prezentirali nijemo kolo i ostala kulturna dobra? Jesu li imali stroge kriterije?

Dosta je strog taj upis. Mi smo s prijavama krenuli 2008. godine kao i mnoge druge zemlje. To je bio početak pa je procedura bila malo labavija. Imalo smo sreću da nas je u tom trenutku Ministarstvo kulture jako poduprlo. Tadašnji ministar Božo Biškupić i njegovi savjetnici jako su dobro prepoznali situaciju i išli smo sa što više nominacija da bismo upisali što više dobara. Nama, kao malom narodu i kao maloj zemlji, to je bilo dosta važno, ne samo na kulturnom, nego i na političkom planu u cilju prepoznavanja na europskoj i svjetskoj sceni. Te prve godine smo ponudili 17 nominacija, a u prvoj godini ih je upisano čak 7. Učinili smo u prvom ciklusu puno više od nekih bogatijih zemalja. Uz samu prijavu i tekst nominacije trebalo je ishoditi autorska prava za fotografije, izraditi desetminutni film koji bi zadovoljavao sve te standarde i kriterije, u samoj nominaciji pokazati da smo svjesni svega onoga što pišemo, pokazati da su doista lokalne zajednice zainteresirane za to… Koliko god je proces krenuo iz MK trebalo je u međuvremenu dobiti suglasnost lokalnih zajednica da su spremni za to i da to doista žele. Tako da je riječ o složenom procesu da bi se samo došlo do nominacije. A kad nominacija uđe u UNESCO-ovu proceduru treba zadovoljiti pet osnovnih kriterija za Reprezentativnu listu koji su dosta strogi i rigorozni. Možemo biti ponosni na sva dobra koja smo upisali: 15 na Reprezentativnoj listi nematerijalne kulturne baštine čovječanstva, jedno kulturno dobro na Popisu nematerijalne kulturne baštine kojoj je potrebna hitna zaštita i jedno dobro upisano u UNESCO-ov Registar dobrih praksi očuvanja nematerijalne kulturne baštine svijeta.

Što konkretno za neko nematerijalno dobro znači upis na UNESCO-ovu Listu?

To tek pratimo. Nadamo se da se neće nešto drastično mijenjati. Mi kao stručnjaci, koji smo posrednici između lokalnih zajednica, MK i UNESCO-a, moramo biti svjesni da svojim ponašanjem možemo izazvati neku zabunu ili krivo razumijevanje nekih stvari, a posljedice mogu biti neugodne za struku. Zakoni uokviruju i stavljaju čvrste granice, a tradicija i baština je nešto što je živo, što ljudi stvaraju i svako ograničavanje i stavljanje u formulare Ministarstva ili Unesco-a nije dobro jer stvara ograničenja. Zato struka nastoji uvijek dati do znanja da se radi o živoj baštini. S druge strane, to što činimo, činimo u najboljoj namjeri u pozitivnom smislu i svojim djelovanjem nastojimo ukazivati na to u kojem smjeru se promjene mogu i smiju događati. Tako posredno djelujemo na nositelje koji na kraju sami odlučuju hoće li nas slušati ili neće.

Znamo li koliko je staro nijemo kolo?

To je jako teško pitanje. Kao što su arheolozi pronašli ilirske crvenkape u grobovima Ilira, tako možemo reći i da nijemo kolo ima jako diuboku starinu. nemamo čvrste potvrde jer nemamo zapise. Na stećcima imamo uklesane znakove da su se na tom području vodila kola, ali kakva su ona bila u stvarnosti, to ne možemo znati. Uz kola su uvijek vezana i vjerovanja i kolo je to koje je povezivalo svijet živih sa svijetom mrtvih pa je prisutna i skrivena duhovna dimenzija koju danas možemo tumačiti na ovaj ili onaj način. Samo nagađamo i pretpostavljamo da je jako staro.

Kroz stoljeća kolo se transformiralo. Nekada je bilo mjesto susreta, zavođenja, upoznavanja, dokazivanja, a danas je njegova funkcija drugačija, gotovo isključivo reprezentativna. Budući da se način života promijenio, promijenio se i folklor i njegova funkcija. Što održava kolo na životu?

Pa ja ću to relativizirati i reći da sve ono što narod stvara, pjesmom i plesom, usmenom predajom, sve je to umjetnost i ona je živa. Ona je uvijek reprezentativna. U svakom trenutku izvedbe ona je nova i ona je izvorna jer onaj koji je stvara je doista njezin stvaratelj u tom trenutku bez obzira koliko je naučio od prethodnih generacija. Trenutak izvedbe je trenutak njezinog nastajanja i njezinog prolaska i taj trenutak je prenošen kroz stoljeća i došao do nas. Mi ga danas drugačije pokazujemo, više na pozornicama i festivalskim zbivanjima, u suvremenom kontekstu, ali taj trenutak je uvijek reprezentativan i pokazatelj je identiteta onoga koji ga izvodi.

KUU Milan Begović Vrlika / Foto: Facebook KUU Milan Begović

Ima li straha za nijemo kolo? Hoće li opstati i prenosi li se na mlađe generacije?

Strepnji nema mjesta, ono je živo i razvija se i dalje. Više moramo strepiti što nas kao stanovnika ima sve manje, ali u tom demografskom duhu možemo govoriti o svakom kulturnom dobru. Ne smijemo zaboraviti i na migracije koje nam donose neke nove tradicije i koje će možda nekad u budućnosti promijeniti i nijemo kolo.

Emisiju Kulturni biseri Hrvatske poslušajte ovdje: