dr. sc. Iris Biškupić Bašić / Foto: Goran Stanzl / PIXSELL

O medičarskom obrtu na području sjeverne Hrvatske razgovarali smo s dr. sc. Iris Biškupić Bašić, muzejskom savjetnicom i voditeljicom Zbirke medičarsko-svjećarskog obrta u Etnografskom muzeju u Zagrebu.

Medičarski obrt na području sjeverne Hrvatske upisan je 2010. na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalnih kulturnih dobara čovječanstva. Što je to točno medičarski obrt? To nisu samo licitari iako ćemo prvo pomisliti na njih?

Medičarski obrt gotovo uvijek se veže i uz svjećarstvo. Mi smo ga zaštitili baš kao medičarski obrt jer su ti naši licitari toliko specifični da su zaslužili biti na Reprezentativnoj listi UNESCO-oa. Povjest medičarskog obrta seže daleko u prošlost. Karakteristični kolači koji su se pekli već u srednjem vijeku, posebno u 16. i 17. stoljeću, potekli su ustvari iz europskih samostana u istočno-alpskim krajevima otkud su došli do panonskog prostora. Zadržali su se na prostoru sjeverne Hrvatske do današnjih dana. Licitari su se nekada izrađivali u drvenim kalupima i tijesto je bilo potpuno drugačije, puno kompaktnije jer se moralo utiskivati u te drvene kalupe. Postojali su i majstori kalupari koji su putovali raznim zemljama i izrađivali kalupe. Naša zbirka u Etnografskom muzeju također posjeduje lijep broj tih drvenih kalupa. Danas je izrada tih proizvoda potpuno drugačija. Drveni kalupi su se početkom 20. stoljeća potpuno prestali upotrebljavati i počeli su se koristiti metalni kalupi. Važno je reći da medičarski obrt nisu samo licitari, nego i tjestene krunice, izrada piškota, bombona, lizaljki te od pića gvirc i medica. Tu imamo i svjećare koji su izrađivali zavjetne svijeće. Sve te obrtnike je povezivao pčelinji proizvod – med, sastojak koji se koristio i kod izrade tjestenih proizvoda, ali i u svjećarstvu.

Licitarska srca / Foto: www.tz-marija-bistrica.hr

Kada su se kod nas pojavili prvi medičari?

Prvi medičari kod nas su se pojavili u 17. stoljeću u Varaždinu, a potom imamo pisane podatke da su se u 18. stoljeću pojavili i u Zagrebu, Koprivnici, Križevcima i Karlovcu te u 19. stoljeću Marija Bistrica i ostali centri.

Postoji li sličnost između naših i europskih medičarskih proizvoda?

Možemo reći da postoje sličnosti između naših i onih u Poljskoj, Sloveniji, Njemačkoj i Mađarskoj. Oslikavanje na licitarima se ipak razlikuje. Naš način oslikavanja licitara je drugačiji od oslikavanja u ovim zemljama i zbog toga smo mi jedinstveni i zato smo i uspjeli zaštiti taj medičarski obrt, umijeće majstora, kao baštinu čovječanstva. Ti svi proizvodi su rukom rađeni proizvodi i svaki majstor koji izrađuje licitare ima svoj izričaj. I upravo je to specifičnost – nemate dva ista licitara i zato su oni dragocjeni. Ljudi koji njeguju tu tradiciju izrade ima, nažalost, sve manje. Godine 1998./99. mi u Etnografskom muzeju smo radili veliko istraživanje i izložbu 2000. godine na kojoj smo prikazali sve proizvode majstora medičara. Rezultat te izložbe je bio povećan interes za te proizvode. Sljedeće godine smo u Vatikanu, na Trgu sv. Petra kitili božićnu jelku s licitarima. Majstori medičari zavrijeđuju pažnju jer oni svoje proizvode rukom rade i rukom oslikavaju i svaki od njih je jedinstven.

Kakav  je recept za licitare i postoje li ‘male tajne’?

Danas su sastojci recepta: šećer (ne više med), voda, brašno i amonijak bikarbonat, odnosno soda bikarbona. Oni nevoljko daju svoje recepte tako da se ne mogu znati točni omjeri i koje su možda male tajne i to je skroz u redu. Danas majstori znaju u medenjake dodati neke mirodije ili čokoladu i tako ih oplemeniti dodatnim okusima. Licitari su u potpunosti jestiv proizvod jer su boje jestive. Danas se one mogu kupiti, a u prošlosti su se dobivale od biljaka koje su se sušile i usitnjavale pa se od špinata dobivala zelena, od šafrana žuta, od cikle crvena itd. Majstor Franjo Oslaković iz Samobora, jedan od posljednjih izučenih majstora medičara, pričao mi je da je prije postojala velika razlika u brašnu. Svako brašno je bilo dobro za određeni kolači. Kad su licitari u pitanju, važna je i klima; peče li se licitar kad je vlaga ili velika suša jer se različito ponaša u različitim uvjetima. To je vrlo složen proces koji zahtijeva majstora. Nekada su se majstori školovali i njihovo školovanje je trajalo četiri godine, a kasnije je smanjeno na tri. Poslije toga su hodali od majstora do majstora dok nisu izučili zanat, onda bi bili šegrti pa su poslije toga polagali majstorski ispit pri komisiji i tek su onda postajali majstori koji su mogli samostalno raditi. To je bio dugotrajan proces i tražilo se veliko znanje. Kod oslikavanja licitara morate imati mirnu ruku i morate biti jako spretni i vješti. Majstor licitar mora imati dara za lijepo oslikati svoj proizvod i zato su između njih velike razlike jer svaki od njih pokazuje svoj način oslikavanja i svoju umiješnost i svaki ima neki svoj izričaj. Na licitarima se vidi vještina i taj obrt je nešto što smo mi zaštitili.

Kakva je danas situacija s majstorima medičarima?

Pa moram iskreno reći da je danas tragično! Ne postoji više školovanje za medičarskog obrtnika. Oni u klasifikaciji idu pod ostale obrte. Njih danas ima, nažalost, jako malo. Samo oni koji imaju veliku ljubav ili volju za izradu dođu kod određenog majstora kod koje uče raditi, a školovanje kao takvo ne postoji. Mi se nadamo da će uz sve mjere koje čine Ministarstvo kulture, Hrvatska gospodarska komora, Obrtnička komora, županije, mi muzejski djelatnici, Ministarstvo turizma te lokalne zajednice, koje su izrazito važne, šačica majstora opstati. Trenutno ih ima 20-ak. Stariji majstori prestaju raditi, a novih nema. Ako se njima ne da neki dodatni poticaj, ja se bojim da će i ovi majstori koji danas rade prestati s radom i da će se to dobro morati izbrisati s UNESCO-ovog popisa. Nadam se da se to neće dogoditi i da će neki mlađi ljudi pokazati interes i probati nastaviti ove obrte. Ti su obrti kod nas od 17. stoljeća do današnjih dana. Vještina se prenosila s koljena na koljeno u obitelji. Kada su nestajali muški potomci, nastavljale su raditi žene tako da danas imamo u tome obrtu više žena nego muškaraca. Osim Marije Bistrice u kojoj se zadržala najveća koncentracija medičarsko-svjećarskih obrtnika, imamo u Osijeku obitelj Blažeković, u Karlovcu gđa Prstec i gospodin Hribar, u Zagrebu gđe Tomica i Jecić, u Samoboru Oslaković i Arko, u Bjelovaru Horvat, u Velikoj Gorici Saraga, u Klenovniku obrt Slavica s Valentinom Gladović Nedić, u Koprivnici Ljubica Špičko, u Virovitici Branko Bodalija. Što se Marije Bistrice tiče tu je obrt Zozolly, gđa Hubicki, gđa Mahmet, Medni bar Brlečić, gđa Bičak, Brankica Šćuric, Ljerka Dragija u Bedenici i Sever u Svetom Mateju. To su naši medičari. Ako sam nekoga od majstora izostavila, molim ga da mi se javi u Etnografski muzej jer mi radimo evaluacije kulturnih dobara koji su na UNESCO-ovoj listi i jako nam je važno nadopunjavati podatke.

Brigita Mihina, vlasnica medičarne Arko proizvodi tradicionalna licitarska srca, medenjake i pice Gvirc. U proizvodnju je ukljucena cijela obitelj /Foto: Davor Puklavec / PIXSELL

Jesu li za nematerijalna dobra poput medičarskog obrta ključne aktivnosti lokalnih zajednica?

Moram reći da lokalna zajednica potiče svoje majstore da rade. Oni su obilježje toga kraja, malo ih je i specifični su. iako, njihovi proizvodi se traže i u drugim dijelovima Hrvatske, pogotovo u Dalmaciji. Lokalna zajednica, naravno, želi da su oni prepoznati u svom kraju. Tako da imamo u Muzeju Staro selo uređenu medičarsko-svjećarsku kućicu u kojoj se rade i prezentacije toga obrta. Aktivna je i naša pedagoška radionica u Etnografskom muzeju u koju su također uključeni i majstori medičari. Bitne su i županije koje pomažu obrtnicima da se uključe u europske projekte, da im se možda obnove radionice ili da kupe neke nove strojeve koji bi im ubrzali radnje. Ministarstvo kulture intenzivno prati i pomaže majstorima kad god to može. Ministarstvo je iniciralo i u suradnji s Etnografskim muzejom i izložbu Nematerijalna baština na UNESCO-ovim listama kojom se u zemlji i svijetu nastoje pokazati naša nematerijalna dobra.

Licitari su vrlo atraktivni, upečatljivi, originalni suveniri. Jesmo li to dovoljno iskoristili kao nešto izvorno hrvatsko?

Njihova prodajna mjesta su uz njihove trgovine i turističke urede koji ih nastoje brendirati i predstaviti ih u Hrvatskoj i svijetu. Proštenja su, s druge strane, mjesta uz koja su oni vezani oduvijek. Nekada su imali živopisne bijele šatore na četiri vode ispod kojih su medičari prodavali svoje proizvode i družili se. Mislim da je to njihov najatraktivniji prostor. Kad bi se vratila ta njihova pozicija ispred crkava, na određenom crkvenom godu, kad bi se njima dao taj dignitet da s tim velikim bijelim platnenim šatorima izađu i da ispod njih ljudi mogu kupiti te proizvode, to je nešto što je atraktivno i što je specifično. Naravno da se uvijek može raditi i više, ali medičari sami ne mogu. U toj radionici radi jedan ili dva čovjeka. Oni rade rukom i imaju svoje ograničenje koliko u jednom danu mogu napraviti. To nije tvornica ni masovna proizvodnja. E, upravo tu njihovu specifičnost bi lokalne zajednice trebale iskoristiti. Oni bi trebali izići van na način da te radionice dođu u središte pozornosti, da im se možda da neki gradski prostor u kojem bi ljudi mogli gledati kako nešto nastaje. Mislim da bi to bio dobar pristup približavanja općenito starih obrta koji su zanemareni.

Renata Prstec vlasnica medičarsko svjecarskog obrta Prstec koji se bavi proizvodnjom licitarskih proizvoda i lampiona. / Foto: Kristina Stedul Fabac / PIXSELL

Klenovnik – Obitelj Slavice Gladović već se 73 godine bavi medicarstvom i licitarstvom. Foto: Marko Jurinec / PIXSELL.

Emisiju Kulturni biseri Hrvatske poslušajte ovdje: