Budi dio naše mreže

Klapsko pjevanje - svjetska nematerijalna baština koju ne poznajemo dovoljno

Klapsko pjevanje uvršteno je na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalne baštine čovječanstva 2012. godine. Na UNESCO-ovu listu nije uvrštena komercijalna, estradna inačica klapske pjesme koja je sada apsolutni trend na našoj glazbenoj sceni, već ona izvorna, tradicionalna klapska pjesma koju odlikuje a capella vokalna izvedba.

/ Katarina Varenica

Dr. sc. Joško Ćaleta

O povijesti, nastanku i današnjem stanju klapske pjesme u Hrvatskoj razgovarali smo s etnomuzikologom, dirigentom, glazbenim pedagogom i vrsnim poznavateljem klapske pjesme Joškom Ćaletom.

Ovih dana u Omišu se održava 53. Festival dalmatinskih klapa. ”Klapa je krug, a središte mu je u Omišu”, rekao je pokojni bard Jakša Fiamengo. Prije nego što definiramo što je klapsko pjevanje, recite nam zbog čega je Festival dalmatinskih klapa u Omišu zaslužan za promociju klapskog pjevanja i za pojam festivalska klapa.

Omiš je krug, centar, mjesto koje je od 1967. postalo mitsko kad je o klapama riječ. Omiš je napravio malu revoluciju u tome, kako ga ja nazivam, pokretu klapskog pjevanja. To više nije samo tradicija na koju smo ponosni, nego je čitav pokret koji je jako složen i ima više komponenti. Danas na prvu, narod bolje poznaje one komponente koje u biti nisu klapske. Glavna i osnovna karakteristika klapske pjesme je da je to pjevanje bez instrumentalne pratnje.

Kada je nastalo klapsko pjevanje?

Ja uvijek govorim o tri modela klapskog pjevanja: tradicionalno ili pučko, festivalska klapa i moderna klapa. Sva tri danas postoje. Najstarije, tradicionalno, neorganizirano pjevanje jako je povezano uz crkvenopučko pjevanje. Privilegija koju smo imali da tisuću godina slušamo misu na svome jeziku je dovela do toga da istaknuti glazbenici u malim dalmatinskim sredinama imaju mogućnost improviziranja. Nakon mise išli su u konobe, na trgove, sastajali su se i mogli su pjevati na isti način na koji su pjevali u crkvi. Prvi istaknuti glas u klapskom pjevanju je prvi tenor kojega u paralelnoj terci prati drugi tenor. To su ta dva osnovna glasa koja su bila u počecima klapskog pjevanja. Kasnije se dodavao paralelni bas, duboki profondo, glas koji je u donjoj dionici i četvrti glas bariton, srednji glas koji je povezivao gornje visoke i donje duboke glasove. Ono što je tipično za njega je da završava na čvrstoj dominanti i to je taj tipičan klapski akord koji zvoni i koji često čujemo u izvedbama klapskih pjesama. Kod klapskog pjevanja najvažniji je socijalni faktor u komunikaciji između pjevača. Poštovanje sebe i drugih tijekom pjevanja upravo je ono što čini klapsko pjevanje drugačije od drugih načina pjevanja.

Osim liturgijskog utjecaja na klapsko pjevanje, je li bilo još nekih utjecaja na našem području?

Apsolutno! Naše klapsko pjevanje karakterizira i spoj naših slavenskih čvrstih otvorenih glasova s raspjevanim mediteranskim melosom. Dakle, utjecaj Venecije, Italije, ali i utjecaj Austro-Ugarske. Mnogi mladi ljudi su putovali, najviše na vojnu službu i donijeli bi kući neke nove tekstove, ali glavna odrednica po kojoj klapsko pjevanje i danas funkcionira uvijek je ostala ista.

Pjevanje uz instrumentalnu pratnju, koje mnogi nazivaju klapskim, doživjelo je pravi bum u posljednjih nekoliko godina. Takve ‘klape’ pune stadione, njihove pjesme znaju svi, ali ipak na UNESCO-ovoj Listi nisu te klape, nego izvorna tradicionalna klapska pjesma – a capella. Kada je došlo do estradizacije klapa?

Povijest je vrlo čudna kada govorimo o klapskom pjevanju. Ono što je organizirano prethodilo Omiškom festivalu 1967. godine su bile vokalno-instrumentalne skupine i to baš one koje su počele raditi u Zagrebu. Prva uopće snimljena pjesma koju je Jugoton izdao 1948. godine bila je ‘Ti tvoji zubići’ u izvedbi Veselih Dalmatinaca Petra Tralića. To govori o činjenici koliko je dalmatinska pjesma bila popularna i u to doba. Najistaknutiji ansambl koji je nastao u to doba bio je ansambl Dalmacija čije su tiraže bile u nekoliko stotina tisuća primjeraka. I upravo kao reakcija na sve to, na tu popularnost nastaje Omiški festival 1967. godine i preuzima primat osnivanjem i poticanjem klapa. Od tih prvih desetak klapa koje su nastupile u Omišu prije 50-ak godina danas govorimo o pokretu koji broji više od 500 organiziranih klapa u Hrvatskoj i u inozemstvu. Danas je klapsko pjevanje popularno i među ljudima koji nisu Hrvati. Sjetimo se samo klape Samoana.

Klapa Samoana, skupina pjevača koji pjevaju na hrvatskome bez poznavanja hrvatskoga jezika / Foto: Klapa Samoana Vocal Ensemble

Je li pravilno i pjevanje uz instrumentalnu pratnju nazvati klapskim?

Sve je to u generalnom terminu klapsko pjevanje. Uostalom, živimo u demokratskom društvu i vi svoj sastav ili ansambl možete nazvati kako god želite, ali je činjenica da je vještina pjevanja bez instrumentalne pratnje, a capella, ono od kuda je sve krenulo. I upravo tu vještinu štiti UNESCO kao nematerijalno kulturno dobro. Mi u Hrvatskoj jako puno se hvalimo s tradicijama koje smo naslijedili od svojih predaka. Kada je o klapskom pjevanju riječ, ne smije se zaboraviti da je to gradska tradicija, urbana tradicija koja je tipična za male mediteranske gradove. To nije ruralna tradicija. Tako da imate situaciju da Omiški festival 1974. godine pokušava s najistaknutijim stručnjacima toga doba utemeljiti terminologiju. Tu dolazimo do dva osnovna pojma: klape i klapska pjesma. Moguće je da neki a capella sastav pjeva klapski repertoar, a isto tako klapa može izvoditi bilo koju vrstu repertoara. U prošlom sistemu klape su bile dio svih akademija, svih događanja. Pjevali su i revolucionarne pjesme i folklorne pjesme drugih naroda, ali uvijek na svoj način. Danas termin klapa rabe mnogi pa sve ono što je vezano uz Mediteran i Dalmaciju ima prizvuk klapa.

Ali mora se priznati da među tim sastavima ima jako dobrih vokalnih izvedbi i da nije riječ o lošoj glazbi, nego je možda veći problem terminologija.

Drago mi je da ste to istaknuli jer ponekad se u javnosti i moje ime vezuje uz ljude koji su protiv takvog načina pjevanja, a to nije istina. Ja kao etnomuzikolog podržavam svaku dobru glazbu i na nju gledam iz više perspektiva. Svaka glazba ima svoju ljepotu i svoju funkciju i kao takvu trebamo ju poštovati. Mnogi izvrsni klapski pjevači koji su pobjeđivali u Omišu, danas se dokazuju na više frontova. Kao primjer navodim klapu Šufit koja na repertoarima ima i niz vokalno-instrumentalnih skladbi koje ljudi rado pjevaju. U tome nema ništa loše. Možete biti izvrsni i u jednom i u drugom. Ono što je važno istaknuti je vještina pjevanja. Ako ste dobar pjevač, svaka vam čast, pjevali u klapi ili u sastavu. Na drugu stranu, činjenica je da se u pojedinim (nikako ne u svim) sastavima provuče i velik broj prosječnih pjevača, ali publika to priznaje i svaka im čast.

Klapa Šufit / Foto: Duško Jaramaz / PIXSELL

Nekada su u klapskom krugu stajali samo muškarci. Kada je došlo do ravnopravnosti spolova u klapskom pjevanju jer danas imamo dosta uspješnih ženskih klapa?

Tradicijski, klape su bile isključivo muška priča. Isto kao i u Crkvi. U Dalmaciji imate i danas predvodnike pjevanja u crkvama koji su muškarci. Tako su i klape u prošlosti bile isključivo muška društva koja su pjevala na misi i na druženjima poslije mise, a žene su imale svoj repertoar i većinom su pjevale za vrijeme rada i za vrijeme obavljanja kućnih poslova. Taj ženski repertoar nikada nije zaživio na organizirani način kao muško pjevanje. Međutim, već od 1971. godine javljaju se ženske klape sa šibenskog područja i Žetelice s Blata na Korčuli. Nisu postigle neki veliki uspjeh sve do pojave klape Zadranke, koje 1984. i 1986. pobjeđuju u Omišu. Sve do 90-ih godina žene su bile ravnopravnim dijelom Omiškog festivala. Ja sam dio klapskog pokreta od 1979. godine i mi smo ih doživljavali kao ravnopravne članove. Od 90-ih godina naovamo žensko klapsko pjevanje je dobilo svoju večer u Omišu, a kasnije i cijeli paralelni festival. U početku su pjevale iste napjeve kao i muškarci, a danas imaju svoje pjesme, svoj repertoar i jako paze na tekstove. Ja sam jedan od sudionika tog procesa. Puno je mojih napjeva iz doline Neretve, Lastova, Mljeta, Korčule zaživjelo i postalo standardnim dijelom tog klapskog ženskog repertoara. Danas je broj ženskih klapa gotovo jednak broju muških. Žene su toliko vrijedne da već niz godina imamo seminare ženskog pjevanja. One se žele educirati. Taj pokret raste zahvaljujući njihovoj upornosti i, naravno, talentu koji mora biti prisutan u svemu tome.

Klapa Cesarice / Foto: Marko Prpic / Vecernji list

Prošle godine Umjetnička akademija u Splitu imala je inicijativu za uvođenje sveučilišnog programa za klapsko pjevanje. To baš nije zaživjelo, a ako gledamo u budućnost nužno nam je potrebna organizirana edukacija kako bi se klapsko pjevanje sačuvalo.

Opet se moramo vratiti na početke Omiškog festivala. Model festivalske klape uvodi osobu voditelja, osobe koja kreira i uvježbava program koji će klapa izvoditi. U festivalskoj klapi nije više dovoljno pjevanje za svoj gušt, oni žele nastupati na sceni i onda trebaju stručnu pomoć. I od tog vremena imamo čitav niz istaknutih imena koja su obilježila povijest klapskog pjevanja u zadnjih pedesetak godina: Ljubo Stipišić, Dinko Fio, Krešimir Magdić, Rajmir Kraljević, Mojmir Čačija, Duško Tambača… Oni su obilježili stilove, klapska područja, ali ne organizirano. Evo, reći ću vam iz prve ruke svoju situaciju. Ja sam imao sreću da sam se rodio u najklapskijem gradu na Jadranu, u Trogiru. Klapa Trogir, u kojoj sam počeo pjevati kao petnaestogodišnjak, ostavila je izuzetno veliki trag u povijesti klapskog pjevanja. Vodio sam i niz drugih, mlađih klapa na tom području, a sve pod stručnim nadzorom Nikole Buble, Josipa Veršića, Eduarda Tudora i Ljube Stipišića. Direktno od najboljih učio sam znanja koja sada imam, a mnogi, nažalost, nisu bili u toj situaciji. I upravo zato tvrdim da je potrebna organizirana edukacija. Pitanje je kako ju postići, kako osmisliti model jer se radi o specifičnoj situaciji u kojoj treba razmisliti hoćemo li nekoga obrazovati samo za klapsko pjevanje ili za više npr. tradicijskih pjevanja. No, izuzetno je važno da ustanovimo model školovanja za buduće generacije.

Muška klapa Trogir / Foto: Festival dalamatinskih klapa Omiš

Kako vidite budućnost klapskog pjevanja?

Vidim svijetlu budućnost klapskog pjevanja, ali ne smijemo zaboraviti odakle je to sve krenulo i gdje su nam korijeni. Tako da nam i UNESCO-ovo priznanje daje veliku potporu u onome što želimo: osvijestiti ljude da ono što je bilo u prošlosti nije toliko loše, da ima svoju težinu i vrijednost i da moramo to poštovati.

Emisiju Kulturni biseri Hrvatske poslušajte ovdje:

 

 

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja