Dr. sc. Zvjezdana Antoš Foto: Davor Puklavec / PIXSELL

O godišnjem pokladnom ophodu zvončara s područja Kastavštine razgovarali smo s muzejskom savjetnicom iz Etnografskog muzeja u Zagrebu Zvjezdanom Antoš.

Kako izgleda godišnji pokladni ophod zvončara s područja Kastavštine?

Pokladni ophod zvončara s područja Kastavštine počinje negdje od 17. siječnja i traje do poklada, odnosno kulminacija ophoda zavisi od datuma na koji pada pokladni utorak. Pokladni običaj počinje sa samim oblačenjem i pripremom ophodnika u kojima sudjeluje cijela zahednica. U samom ophodu sudjeluju samo muškarci i to je na neki način inicijacijski obred u kojemu je jako važno da svaki punoljetni muškarac dobije tu ulogu da se može početi oblačiti. Tako je to bilo u prošlosti, a u današnje vrijeme imamo i one male miće zvončare koji mogu sudjelovati, ali nikako ne mogu žene. to je ophod koji je stvarno rezerviran za muškarce. U pripremama i oblačenju sudjeluju žene. Zvončari na sebi imaju ovčje krzno koje prebacuju na mornarske majice i na bijele hlače, koje su izrađene od čoje, cipele i oglavlje koje se razlikuje od mjesta do mjesta. Halubajski zvončari, koji su vrlo specifični, imaju izrađene različite maske, različite zastrašujuće likove koji imaju zadatak otjerati zločeste sile i otjerati zimu, što je u prvotno vrijeme i bila uloga karnevala. Ti likovi u današnje vrijeme jako variraju jer ovise o samom izrađivaču maski i njegovom doživljaju. Tako imamo različite inspiracije; od lika vuka koji je nekakva najstarija vrsta maske do likova nekih domaćih životinja koje su živjele u našem okružju. Zvončari kreću rano u zoru, nakon što su dan prije obavili pripremu. Oko tijela stavljaju zvona, a broj zvona varira. Neke skupine imaju samo jedno zvono, a neke skupine imaju više zvona. Zvona su izrazito teška pa treba biti u dobroj kondiciji. Ta oprema koju oni imaju na sebi često ima i do 22 kg i to je jedan od razloga zašto djeca ne mogu u ophod. A drugi razlog je što u tom ophodu na području Kastavštine prijeđu više od 20 kilometara. Zbog toga nerijetko imaju i kondicijske pripreme prije samog ophoda.

Halubajski zvončari / Foto: Facebook

Koliko je ophod star i otkad se održava na tim prostorima?

Povijesni izvori kažu da je to višestoljetna tradicija. Imamo i pisane izvore o starosti tog ophoda, ali ono što bismo mogli izdvojiti su bilježenja pa čak i videozapisi Gavazzija i Širole koji su 1927. godine radili terenska istraživanja na području Kastavštine. Zabilježili su ophod zvončara. Tada su maske bile vrlo jednostavne. Imali su ovčje krzno i rogove. Tijekom vremena došlo je do velikih dimenzija samih maski koje su nastale tijekom suvremene kulture. Ljudi su htjeli imati što strašniju masku. Nije više stvar samo u magiji i tjeranju zime, nego i u prezentaciji i što popularnijem izgledu. Mi u fundusu Etnografskog muzeja imamo jednu masku vuka koja je otkupljena 1927. godine na terenu. Maska je izrađena od čvršćeg kartona koji je pofarban i ima vučje krzno koje pokriva stražnji dio glave. Ta maska je bila više kao krpa, obrazina pa bi na nju stavljali čađu ili neke detalje kao rogove, ljudske ili životinjske noseve. Sve to ovisilo je o ideji onoga koji je masku nosio.

Jesu li nekada zvončari bili i zabranjeni?

Nakon što je došlo do pripojenja dijela Rijeke i tog područja Italiji, Talijani su zabranili nošenje bilo kakvih maski na licu i cijeli dio Kastavštine koji je bio pod Italijom dobio je zabranu ophoda. Ljudi su se tada dosjetili i krenuli su s izradom krabujoznica. to su šeširi ukrašeni cvijećem, a cvijeće je izrađeno od krep papira. Tako imamo i zvončare koji nose te šešire. Ali svi imaju zvona, imaju mačuke – svoja oružja da budu što strašniji i imaju i buzdovane. Važno je otjerati zimu. Imaju i svoga kapu koji je na čelu kolone i koji je često puta obučen u glavnu uniformu. Imamo i Žejanske zvončare koji imaju trakice koje su na samome oglavlju, dugačke su i kompletno pokrivaju tijelo. Njihov korak u povorci se razlikuje od koraka Halubajskih ili Rukavačkih ili Furlanskih. Njihov korak je sitan, imaju zvona koja moraju ritmički zvoniti. Halubajski zvončari, primjerice, imaju ritmički ples koji kulminira u jednome trenutku kada zatvaraju jednu grupu, idu u krug i padaju u neku vrstu ‘transa’.

Žejanski zvončari / Foto: Facebook

Obilaze li zvončari samo svoja mjesta ili idu i u druga?

Kada krenu 17. siječnja imaju točno dogovorene datume i svake nedjelje idu u druga mjesta. Tada imaju posebnu ceremoniju i ta 22 kilometra. Kada idu u ophod u svom selu kreću na pokladni ponedjeljak ili utorak i obiđu sve kuće. Ljudi ih čekaju jer je velika čast kada zvončari dolaze u kuću. Časte ih s hranom želeći ih što bolje ugostiti i vesele se tom običaju. Posebno je dirljivo kada dolaze do nekoga zvončara koji je bolestan ili mu je netko umro pa te godine ne mogu u ophod. Za njega najjače zvone i žele ga što više pobodriti i ohrabriti da što prije opet bude s njima.

Kako se postaje zvončar?

Oni imaju svoj kodeks ponašanja. Osim toga imaju svoje društvo i zato se različito nazivaju (Halubajski, Rukavački, Brgudski, Furlanski…). Izuzetna je čast biti zvončar. Zbog brojnosti ljudi koji žele biti u povorci, gledali su porijeklo i geografski su morali biti iz tog mjesta, ili barem jedan od roditelja. Zvončari imaju snažnu identitetsku ulogu pripadnosti lokalnoj zajednici, ali i širem području. Važno je imati svu opremu koja se nasljeđuje iz generacije u generaciju, a posebno zvona. Krabujoznice se stalno izrađuju jer često puta ih kiša uništi.

Čini se da su zvončari uistinu brojni. Na UNESCO-ovoj Listi nalazi se više od deset skupina, a svaka nosi naziv po mjestu iz kojeg dolazi. Nema straha za budućnost?

U prošlosti je bilo samo nekoliko zvončara i točno se znalo tko su oni, a danas imamo veliku brojnost. Tijekom Drugog svjetskog rata dolazi do zabrane većega okupljanja i do zabrane zvonjenja. Jedan zvončar mi je rekao da je stavljao zvonce u čašicu od jogurta kako bi ipak mogao ići u ophod. Da je nosio pravo zvono, zatvorili bi ga. Dakle, ta želja ljudi da održe svoj običaj je bila nevjerojatno snažna i možda je to razlog što se taj običaj tako dugo održao jer kad gledamo od 1991. do danas brojnost je sve veća i veća. Mladi ljudi žele biti zvončari. A što im zvončari nude? Nude im druženje i kodeks ponašanja. Zvončari moraju biti pristojni, moraju biti dobro odgojeni. Ako si zvončar ne možeš raditi gluposti i osramotiti svoju zajednicu. Njih se usmjerava kako se ponašati. To je dio njihova identiteta i oni su osobito ponosni na to. Drago mi je vidjeti dječicu koja je obučena u zvončare jer to je znak da će se običaj nastaviti. Jako su motivirani, iako neki od njih, kao primjerice Rukavački zvončari, nikad ne idu nastupati na festivale, nego ostaju unutar zajednice. Rade to samo za svoje mještane.

Rukavački zvončari / Foto: Facebook

S druge strane imamo Halubajske zvončare i njihova brojnost je ogromna i oni su toliko popularni te nastupaju na drugim karnevalima. Uvijek ćete ih vidjeti na otvaranju Riječkog karnevala. To je na neki način dobra promocija običaja jer postaju popularni široj zajednici.

Što su zvončari dobili upisom na UNESCO-ovu Listu?

Prije svega promijenila se njihova percepcija njih samih. Shvatili su koliko su važni. Na početku nisu razumjeli o čemu se radi i nisu shvatili važnost upisa. Poslije su se pitali hoće li ih to ograničavati? Naravno da ih upis na UNESCO-ovu Listu ne ograničava, nego im daje još više mogućnosti jer predstavljaju živuću baštinu koju treba čuvati. Nakon upisa povećao se broj ljudi koji su htjeli sudjelovati u ophodu i to je jedan od razloga što su uveli ograničenja i dopustili sudjelovanje samo onima koji jesu s tog geografskog područja. Tako čuvaju svoju autentičnost i sprečavaju velike promjene i transformacije.