O Dvoglasju tijesnih intervala Istre i Hrvatskog primorja razgovarali smo sa znanstvenom savjetnicom iz Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu dr. sc. Nailom Ceribašić.

Što je Dvoglasje tijesnih intervala Istre i Hrvatskog primorja?

To je kompleksan stil koji se još naziva i tradicijom, načinom izvođenja koji je osim kao Dvoglasje tijesnih intervala poznatije pod nazivom Istarska ljestvica. Na UNESCO-ov popis je upisano kao Dvoglasje, pjevanje i sviranje u istarskoj ljestvici. Povijesno, već od 1920.- ih taj starinski stil pjevanja i sviranja je pobudio interes hrvatskih istraživača. Prvi se intenzivnije tim fenomenom bavio Ivan Matetić Ronjgov koji je i osmislio termin istarske ljestvice. Htio je naglasiti posebnost tog sustava koji je zapravo sustav tonskih odnosa u kojima je riječ o tonskim nizovima od četiri do šest tonova koji ne odgovaraju klasičnom zapadnom, tzv. temperiranom sustavu. Na temperiranim instrumentima, kao što je klavir, recimo, nema šanse da biste mogli odsvirati nešto što bi pripadalo stilu tijesnih intervala. Termin ‘Istarska ljestvica’ je problematičan jer nije riječ o ljestvici nego o nizu od četiri do šest tonova i zato što nije samo istarska. Naime, riječ je o stilu koji je rasprostranjen u Istri i u Hrvatskom primorju, na otocima Krku, Cresu, Rabu, Lošinju i zapadnom dijelu Paga. Za razumijevanje tog specifičnog izričaja važan je i Andrija Bonifačić koji je 70-ih godina prošlog stoljeća utvrdio da je riječ o normativnoj labilnosti pojedinih intervala. Najčešće je riječ o intervalu između trećeg i četvrtog u nizu koji, prema njegovu istraživanju, može biti poluton, cijeli ton ili ono što je on nazivao nulaton (a to znači da su oni identični i to onda unosi kompleksnost). On je uveo i pojam heksakordike tijesnih intervala, a to znači da se taj pojam tijesnih intervala prvo kod njega javlja. Na to su se nadovezali suvemeniji istraživači Dario Marušić i Ruža Bonifačić koja je istražujući tradicijsko pjevanje i svirku u Puntu na otoku Krku utvrdila da je riječ o normativnom pravilu o labilnosti intonacije što stvar čini još kompleksnijom. Zbog toga neki istraživači koji su pokušali raditi elektroakustička mjerenja, precizno determinirati tonske visine, nisu došli do nekih rezultata u smislu razumijevanja sustava na kojemu se on bazira jer je norma sustava labilnost, s jedne strane intervalskih odnosa unutar tog tonskog niza, a s druge strane same intonacije. Iako su tonski odnosi u središtu, noviji istraživači su se usmjerili na odnos teksta i glazbe, na nazalnu tehniku pjevanja i još poneke elemente.

Je li do upisa na UNESCO-ovu Listu Dvoglasje bilo strogo vezano uz KUD-ove i folklorne skupine i je li sada, kao dio baštine čovječanstva, postalo vidljivije i prepoznatljivije?

Činjenica je da Hrvatska, s obzirom na svoju veličinu, ima iznimno velik broj dobara upisanih, naročito na Reprezentativnu listu UNESCO-a. To treba tumačiti u smislu iznimne raznolikosti naše baštine, ali isto tako treba imati na umu da je kod nas desetljećima bio, pogotovo 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća zaslugom Seljačke sloge, razvijen sustav potpore i očuvanja baštine koji je koncentriran na smotre i festivale. Preko njih se daju priznanja i potiče se pučanstvo da i nadalje nastavi djelovati u smislu očuvanja lokalne baštine na koju nije utjecalo formalno obrazovanje i koja je vrlo specifično lokalno usmjerena. U tom smislu trebamo promatrati Dvoglasje tijesnih intervala, ali i naša ostala nematerijalna dobra. Kada je o riječ konkretno o Dvoglasju tijesnih intervala, onda svakako moramo spomenuti Krčki festival, naš najstariji festival smotre tradicijske glazbe, utemeljen 1935. godine. Od tada pa do danas radi na promicanju lokalne i plesne folklorne baštine. Od 80-ih godina prošlog stoljeća, znači znatno prije pojave UNESCO-ove konvencije koja je donesena 2003. godine, postoji Udruženje sopaca otoka Krka, Ivan Pavačić je razvio školu poduke svirke na sopilama i susrete sopaca otoka Krka. U Istri također je što se tiče promicanja tradicijske glazbe opet sustav festivala ključno mjesto. Središnja smotra tradicijske glazbe i plesa Istre utemeljena je 1966. godine. Posebnost Istre u hrvatskom kontekstu je čitav niz malih festivala utemeljenih od 80-ih do 90-ih godina prošlog stoljeća. Oni mimo koncertnog tipa izvođenja promiču pojedini stil, glazbala, subregionalne sredine. Vrlo su dobro posjećeni i korespondiraju s lokalnom zajednicom. Sve to treba imati na umu kada govorimo o vidljivosti i prepoznatljivosti Dvoglasja tijesnih intervala.

Foto: Facebook

Znamo li koliko je staro Dvoglasje tijesnih intervala?

Prvi zapisi koje imamo su iz doba 19. stoljeća. Naš prvi važan istraživač Franjo Kuhač većinu svoje građe je prikupio 1860-ih i njegova čuvena Zbirka južnoslavenskih narodnih popjevaka. Kada je o Dvoglasju tijesnih intervala riječ, njegovi zapisi su nam prilično nepouzdani jer je riječ o sustavu koji sasvim izvan ovoga zapadnoeuropskog sustava, teško ga je pribilježiti. On je notno zapisivao, ali tek uz znatnu interpretaciju možemo pomisliti koji je zvučni fenomen iza onoga što je zapisao. Ima nešto ikonografskih izvora, kao npr. čuvene freske u Bermu. Postoji studija koja ih interpretira i kaže da ta glazbala koja su tamo prikazana jesu suvrstice glazbala kakva danas poznajemo.

Koja su tipična glazbala tradicije tijesnih intervala?

Sopele (sopile, roženice) koje su glazbalo tipa oboe, od kordofonih glazbala cindra (tamburica s dvije žice) koja se svira u sjevernom dijelu Istre, od aerofonih mih, srodno tome pive u Galižani, instrumenti tipa flaute – vidalice, šurle… Dominiraju aerofona glazbala.

Postoje četiri podstila unutar tradicije tijesnih intervala.

To su kanat, tarankanje, diskantno dvoglasje i bugarenje. Sva četiri stila su prezentirana i prepoznata u nominaciji za UNESCO-ov popis. Najrašireniji danas se zadržao samo u Hrvata i to je kanat koji se javlja u dvije suvrstice: pjevanje na ‘tanko i debelo’ (‘na tanko’- kad gornji glas pjeva u falsetu, bilo da je riječ o dva muška glasa ili o kombinaciji muškog i ženskog  i ‘na debelo’ – kad se pjeva u paralelnim tercama). Bugarenje je još oporije, prodornije od kanta, a karakteristično je za sjevernu Istru. Tu su intervalski odnosi bliži približnoj terci nego sekundi. Tarankanje je danas vrlo rašireno i omiljeno. Riječi bez značenja (ta-ra-ra, ti-na-na) umeću se unutar pjevanog teksta, ili kao pripjev, ili čitava glazbena forma može počivati na tome. Pretpostavlja se da se razvilo iz situacija u kojima nedostaje svirača pa ljudi svojim glasovima imitiraju svirku sopila. Diskantno dvoglasje je za razliku od kanta gdje je kretanje paralelno, ovdje je kretanje u protupomaku, danas je karakteristično za talijansku zajednicu u Vodnjanu i Galižani, iz Bala je nestalo.

Foto: Facebook

Je li Dvoglasje tijesnih intervala ikada bilo dio liturgijskoga pjevanja?

Da, na otoku Krku se i do danas zadržao crkveni obred koji sadrži upravo taj stil pjevanja. Inače je kod nas u Hrvatskoj, pogotovo u južnim krajevima, veza između crkvenog i svjetovnog pjevanja vrlo srodna i rabe se i u jednoj i u drugoj sferi. U Istri imamo smotru starocrkvenog pučkog pjevanja ‘Maša po starinski’. Cilj je takve manifestacije u tome da se lokalni izričaji vezani uz crkvenopučko pjevanje čuvaju i promiču.

Kada je o Dvoglasju riječ sudjeluju li u tom pjevanju češće muškarci ili žene?

Pjevaju i muškarci i žene. Dvoglasje tijesnih intervala jest pjevanje u paru. Dakle, pjevaju ili dva muška glasa ili kombinacija muškog i ženskog glasa ili dva ženska glasa. Transformacija Dvoglasja tijesnih intervala ide prema tome da nije više riječ o dvoje pjevača nego da se pridružuje čitava skupina pjevača, odnosno da se npr. u pjevanju kanta jedan glas zamijeni instrumentom, najčešće sopilom i da se pjeva u grupama. U današnje doba vrsni i cijenjeni nositelji tradicije možda su većinom muškarci, ali Dvoglasje pjevaju jednako i muškarci i žene.

Sopci Edi Milohnić i Luka Brozić / Foto: Međunarodna smotra folklora Zagreb

Možete li nam na primjeru Dvoglasja tijesnih intervala objasniti što zapravo UNESCO štiti upisom na Reprezentativnu listu?

Ključno mjesto UNESCO-ove Konvencije da je dobro koje se štiti živo. Ono što je prethodilo Konvenciji UNESCO-a je jedan program upisa na listu Remek-djela usmene i nematerijalne baštine čovječanstva. Taj program je na globalnoj razini trebao podići svijest o važnosti nematerijalne baštine i njezina očuvanja. Prvi hrvatski prijedlog je bio Istarski multietnički mikrokozmos, koji tada nije bio prihvaćen. Iz njega je nastao i ovaj prijedlog Dvoglasja tijesnih intervala koji je kasnije prihvaćen. No, u to vrijeme je nematerijalna baština je u sklopu očuvanja bio novi pojam (ne nama koji se od 19. stoljeća bavimo nematerijalnom baštinom). U prvo doba je dominirala riječ ‘zaštita’ i muzealni pristup oko zaštićivanja stvari u točno istom obliku kakve su bile prije nekoliko stoljeća. UNESCO-ova konvencija je zapravo nešto suprotno od toga. Zato jer stvari koje bi bile okamenjene u vremenu, koje nemaju svoju daljnju dinamiku razvoja, po definiciji UNESCO-ove Konvencije ne pripadaju nematerijalnoj kulturnoj baštini. Znači, nematerijalna baština je baština koja je u stalnoj mijeni, pri čemu su same zajednice nositelja te koje definiraju mijenu, a ne državna vlast koja misli da bi baštinu na ovaj ili onaj način trebalo unaprijediti (a takve modele smo imali i kod nas u prošlosti). Dok god je sama zajednica ta koja reagirajući na svoj osjećaj identiteta, svoju povijest, svoj okoliš, transformaciju u socijalnom smislu svijeta u kojem živimo, dok god ta zajednica baštinu koristi upravo kako bi se iznova pozicionirala i gradila neki svoj svijet i osjećaj identiteta, do tad je to nematerijalna baština. U trenutku kad bi bila okamenjena, ona više ne pripada fondu nematerijalne baštine.

Možemo li u tom smislu govoriti i o osuvremenjavanju Dvoglasja tijesnih intervala? Je li ono pronašlo svoj put u nekim suvremenijim trendovima u glazbi?

Dugovječan je već festival Melodije Istre i Kvarnera koji je pokušao i pokušava neke elemente (lokalni dijalekt, uporaba glazbala) naslanjati na tradiciju. S druge strane imamo krug istraživača i promotora koji su sudjelovali i u osmišljavanju nominacije za UNESCO. Svakako valja istaknuti Darija Marušića, istaknutu figuru na etno glazbenoj sceni. On je sa skupinama glazbenika 1980-ih godina uspješno razvijao neki novi pristup – spoj tradicije tijesnih intervala i druge istarske višetonalitetne tradicije.

Što za Dvoglasje tijesnih intervala, ali i za naša druga nematerijalna dobra znači upis na UNESCO-ovu Listu?

Svakako je podiglo i trebalo bi podići svijest o vrijednosti baštine, a pogotovo o vrijednosti baštine za lokalne zajednice. Očekuje se i od države da i na lokalnoj i na nacionalnoj razini podupire ta nastojanja. Mi to i imamo već desetljećima. Kada je o ovom upisu riječ, onda je središnja točka utemeljenje Centra za nematerijalnu kulturu (ne baštinu!) Istre koji nije koncentriran samo na Dvoglasje tijesnih intervala nego je nastao kao posljedica upisa Ophoda zvončara u Kastavštini. To i jest neka generalna ideja Konvencije – da bude okidač za generalno prepoznavanje vrijednosti baštine. U smislu podrške, vidljivosti, upoznavanja, aktivnog iskustva različitih baština i od strane ljudi koji nisu sami dionici određene kulturne tradicije, to jest vrijednost kulturne raznolikosti i pluralizma svijeta kako ga zamišlja UNESCO.

Emisiju Kulturni biseri Hrvatske poslušajte ovdje: