Gospodine Bilosniću, čestitamo Vam životnu i umjetničku obljetnicu. Skupilo se dosta toga u više od pola stoljeća umjetničkog stvaranja?

Rekao bih da je za moju obljetnicu zaslužan Onaj koji me drži na ovome svijetu. U dobu sam koje zaslužuje obljetničko obilježavanje, a ono počinje sa 75 godinom života, pa dalje, koliko je komu dano. Uz svoju dob, obilježavam i date mi darove, to što sam u životu mogao pisati, slikati, fotografirati, baviti se raznim djelatnostima, od pjesnika do vinogradara, od maslinara do slikara, od ljubitelja cvijeća do fotografa. A kako duh ne stari, to ove godine pokušavam, i vjerujem, da ću uz Božju pomoć dokazati, da u duhovnome smislu mogu učiniti isto što i u svojim mladim godinama, čak i više zahvaljujući znanju, iskustvu, a ponešto i mudrosti, svakako i s više opreza, mjere, uvažavanja, zahvalnosti svima koji su mi na tom putu pomogli.

Tomislav Marijan Bilosnić / Foto: Privatni album

Već prvih dana 2022. godine iz tiska je izišla Vaša knjiga Molitva svetom Franji, objavljena na dvadeset i sedam jezika i pet pisama (latinici, ćirilici, glagoljici, arapskom i japanskom pismu), obima 128 stranica. Kako je došlo do toga da bude prevedena na više od 20 jezika?

Molitva svetom Franji je pjesma koja je tiskana u mojoj zbirci „Molitve“ 2009. godine. Potom je pjesma uvrštena u antologiju pjesama posvećenih svetom Franji, Hvaljen budi, Gospodine moj – Sveti Franjo u hrvatskom pjesništvu, koju su uredili Vladimir Lončarević, Božidar Petrač i Nevenka Videk. U međuvremenu je pjesmu na španjolski prevela hispanistica Željke Lovrenčič, a ja sam pjesmu pročitao pred više španjolskih pjesnika u Ávili za posjeta kući svete Tereze Ávilske. Pjesma je na mnoge ostavila snažan dojam. Peruansko-španjolski pjesnik, akademik, profesor na Sveučilištu u Salamanci, Alfredo Pérez Alencart, došao je na ideju da ovu poemu treba prevesti na više jezika i zajednički ih objaviti u jedinstvenoj knjizi. I tako je počelo, Alencart se pobrinuo za portugalski prijevod, moj izdavač u Rumunjskoj, Daniel Dragomirescu za rumunjski, francuski, nizozemski i jarubu prijevod, a sve ostalo napravili su moji prijatelji pjesnici po svijetu, koji znaju moju poeziju ili su je prevodili. Tako je Molitva svetom Franji objavljena na 27 jezika i pet pisama svijeta. Asiški svetac blizak je i razumljiv svima, ne samo ljudima u kršćanskome svijetu. Njegove riječi nalaze jednostavan put do svakoga srca, njegove su riječ poetski most koji u svim dobima povezuje ljudsku stvarnost, pa i nije bilo teško naći prevoditelje i među uglednim svjetskim pjesnicima. Sveti Franjo, prije suvremene ekološke svijesti, prihvaća svaki stvor na svijetu, prilazi mu mirom onog koji služi, dapače on mu prilazi s Božje strane – ništa što je stvoreno nije suvišno.

Tomislav Marijan Bilosnić / Foto: Privatni album

Zbirka Molitve 2009. godine nagrađena je prestižnom nagradom Tin Ujević. Nije baš popularno, a pogotovo nije uobičajeno da duhovna lirika bude ovjenčana i nagradama.

To su doista moje osobne molitve, pjesme napisane u doba moje osobne životne krize, ili patnje meni dragih i bliskih ljudi, pa mi je tim posebno drago da sam baš za tu zbirku dobio najprestižniju hrvatsku prestižnu nagradu s imenom Tina Ujevića. Ali, što se tiče poezije takvog transcendentalnog nadahnuća, najveću, neponovljivu radost, gotovo na razini ekstaze, doživio sam u Mariji Bistrici, na prvom hodočašću Hrvatskih studenata, kad su zagorskim bregima odjekivale riječi moga Križnog puta. Nitko od tisuće ljudi na hodočašću nije znao da se nalazim među njima, a ja nisam vjerovao da su to moje riječi, moje molitve koje se izgovaraju od postaje do postaje Križnog puta.
Pišući Molitve, kao i kasnije kada sam pisao pjesme istog nadahnuća, ja sam služio, služio sam Riječi, služio Poeziji, služio Ljepoti, ako smijem reći, služio sam Bogu. To je smisao svakog djela, smisao njegova postojanja. Pjevati ne znači biti pasivnim promatračem, znači radovati se životu i sudjelovati u njemu, radovati se sjemenu, onome što se kreće, klija, raste, obnavlja se, postoji, svemu što je, dakle, uključeno u Božju misiju u svijetu.

Što Vas osobno motivira za duhovnu liriku?

Nisam sklon izrazu duhovna lirika, kao ni izrazu o angažiranoj poeziji, jer stvarati se može samo snagom duha, a ako smo uključeni u stvaranje onda smo i sudionici toga, mi se zauzimamo. Dakle, mišljenja sam, i uvjerenja, da dobre poezije nema ukoliko nije duhovna, jer sve drugo nije poezija. I oni koji se deklariraju kao nevjernici, a pišu poeziju visoke estetske i duhovne razine, vjernici su a da toga ni sami izgleda nisu svjesni. Nisam ja nekakav veliki vjernik, jer bi to značilo da sam na putu svetosti. Ja sam samo čovjek koji voli druge ljude. Čovjek sam koji voli prirodu, voli život u svemu što živi oko nas, dakle volim i Boga. Bog nje nešto apstraktno, netko tko je tamo negdje daleko, on je s nama, u svemu oko nas, u nama, u svemu stvorenom, jer je stvorio nas po svojoj slici i prilici, a sve drugo po svome duhu. I to je to. Vjera u Boga je ponašati se poput dobrog, skrušenog domaćina, otvoriti mu vrata svoga srca. I on će reći riječ, kojom će ozdraviti naša duša.

Vi ste vrlo vjerojatno najprevođeniji hrvatski pjesnik. Vaša recepcija i uspjeh u inozemstvu su neupitni, a to pokazuje i nedavni prijevod Molitve sv. Franji na 27 jezika. Je li Vaš uspjeh u inozemstvu dovoljno vrednovan u Hrvatskoj?

U svim mojim biografskim jedinicama stoji kako su mi knjige prevedene na desetak stranih jezika, a onda se posebno spominje zbirka pjesama „Tigar“ gdje stoji da je u cijelosti ili izborima prevedena na 14 jezika. Nedavno, kada sam trebao napisati svoju kratku biografiju, s težištem na prevedene knjige, krenuo praviti popis prevedenih i objavljenih knjiga na drugim jezicima, i za sebe samom došao do nevjerojatne brojke, da je riječ o 26 knjiga prevedenih na strane jezike. Još 1983. godine izišao je izbor mojih pjesama u Napulju, kasnije je nekoliko knjiga prevedeno u Albaniji. U svijetu su mi objavljivane haiku pjesme, zastupljen sam u sedam svjetskih haiku antologija, japanska državna televizija snimila film o hrvatskom haiku u trajanju od 73 minute itd… Ali, sve to nije imalo nekog odjeka u domovini, sve dok u Sjedinjenim Američkim Državama, a potom u Španjolskoj (za cijelo hispansko područje) nije objavljena zbirka „Tigar“, kada su se svojim esejima o mojoj lirici javila svjetski poznata kritičarska imena, kao što je John Taylor, danas najveći živi američki stručnjak za europski poeziju, te mnogi ugledni španjolski, hispanski kritičari, profesori i akademici kao, recimo, Alfredo Pérez Alencart, Enrique Veloria Vera, David Cortés Cabán, i drugi. Uključili su se i poznati talijanski i španjolski slikari, koji su ilustrirali moju poeziju. O recepciji u Hrvatskoj ne bih govorio, ona šutnjom govori jače nego bilo što bih sam uspio reći. A narod koji zaboravi na pjevanje, zaboravlja na Boga, a time i na sebe.

Bavili ste se novinarstvom, slikarstvom, fotografijom… Gotovo da nema segmenta kulturnog života u kojemu niste ostavili traga?

Duga bi to bila priča. Počeo sam istodobno kao novinar, pjesnik i slikar, a onda su se vremenom situacije mijenjale. Najprije sam se javio u „Narodnom listu“ u Zadru, potom u „Vjesniku“ i njegovim izdanjima. Kad sam postao dopisnikom „Večernjeg lista“, u Zadru se „Večernjak“ prodavalo svega u desetak primjeraka, a za nešto više od pola godine tiraža je dostignuta do 1800 primjeraka. A onda sam pokrenuo list mladih „Zoranić“, koji jedini u tadašnjoj Jugoslaviji nije pisao o Titu, a čije sam stranice otvorio dr. Franji Tuđmanu, dr. Marku Veselici, dr. Šimi Đodanu, Savki i Tripalu, onim suradnicima koji su pisali o hrvatskom pitanju. Kako sam kao tajnik Matice hrvatske krenuo i u osnivanje Ogranaka po Ravnim kotarima, krahom Hrvatskog proljeća prestalo je moje javno novinarsko djelovanje, sve do 1990. godine. Tijekom Domovinskog rata u Zadru sam jedan od pokretača „Zadarskog lista“, kao njegov prvi direktor. Potom sam glavni urednik „Zadarskog regionala“, a u Gospiću pokrećem i „List“, novine Senjsko ličke županije. Sve sam to vrijeme slikao i fotografirao, ali i pisao, slikarski pseudonim mi je bio Sebastijan Bit, a novinarski Zvonimir David. Do danas sam napisao više od tisuću tekstova, i naslikao blizu toliko crteža i slika u gotovo svim slikarskim tehnikama; snimio više od 100 tisuća fotografija…

Kao vrlo mlad čovjek, hrvatski proljećar, proživjeli ste iskustvo suđenja i zatvora. To ste opisali i u kraćem romanu s tematikom zatvorskog života Tijesni prostor.

Hrvatsko proljeće je doba moje mladosti, za mene je bilo proljeće u svakome smislu, ali i bolno iskustvo iz razloga što je skončalo gušenjem svake slobode i svake slobodne ideje. To je odredilo moj život. Ni jednoga časa se ne tužim što sam zatvaran, suđen, isljeđivan, godinama privođen na tzv. informativne razgovore, ostao bez putovnice gotovo cijelo desetljeća, već spominjem to tek kao puku činjenicu. Povijest treba gledati u kontekstu vremena, pa tako i sebe u tom vremenu. Žalim što se danas to ne samo zaboravlja, već se ponekad i izvrću činjenice, glavni nositelji tog projekta otišli su sa ovoga svijeta, u ime njih javljaju se ne rijetko oni koji su ih progonili, ili bar bili svjedoci u slučaju optužbi. Poglavito žalim što se 50. obljetnica Hrvatskog proljeća svela uglavnom na grad Zagreb, kao da je Hrvatska samo ono što se vidi s Markova trga. Ne spominje se da je epicentar Hrvatskog proljeća upravo bio Zadar. Nije to doba bez dokumenata, dovoljno je samo prolistati naslove novina iz tog vremena. Zadar je kao grad jedini i apostrofiran u Titovoj osudi tog hrvatskog nacionalnog pokreta. Danas, u ovoj pandemijskoj situaciji društvenih mreža, kada svako neutemeljeno mišljenje ima pravo javnosti, sve se dovodi do apsurda, do izvrtanja činjenica, s namjerom da stoput ponovljena laž postane istinom.

Zbog čega ste trajno ostali vezali za Zadar i Zemunik? Što Vas tako čvrsto drži za rodni kraj?

Tijekom Domovinskog rata, kao zapovjednik Umjetničkog voda u monografiji o razaranju grada Zadra Zadar – anno Domini 1991., napisao sam tekst pod naslovom Pucanj u hrvatski oltar, misleći na Zadar. U Zadru je toliko toga po prvi put pokrenuto u hrvatskoj povijesti da je sve teško i nabrojati – prva hrvatska osnovna škola, prva glagoljaška škola, prva babička škola, prvi prirodoslovni muzej, prve novine, prva crkvene drame i prve note, prvi hrvatski roman piše Petar Zoranić. I tako redom.
Zemunik je moje rodno mjesto, predziđe, vrata Zadra. To je pejzaž koji se ogleda u mom licu, u mojim očima, u duši, slika moje nutrine. Vinogradi, voćnjaci, njive, šume, livade, priče, legende, toponimi, sve tajne koje su u tome zapretane, pohranjene su negdje duboko u mojoj krvi, u dahu, to je moja slika i moj karakter. Uostalom, to se može vidjeti i iščitati u svim mojim djelima. Proputovao sam dobar dio svijeta, vidio tolika čuda, tolike ljepote, ali najtoplije mi je pod mojom murvom u Zemuniku. U mladosti sam pokušavao živjeti van Zadra, daleko od Zemunika, ali nisam dugo izdržao bez mora. Kada sam mislio da ću se skrasiti u Zagrebu, otkrio sam da svake večeri odlazim u šetnju Branimirovom ulicom, krećući se od Željezničkog do Autobusnog kolodvora, misleći da se iza zida uz kojega sam prolazio nalazi more. Kad pišem o Andaluziji ja pišem o Zemuniku, kad pišem o Kubi ja pišem o nekom od zadarskih otoka, kad pišem o Uzbekistanu, ja pišem o Ravnim kotarima, kad pišem o New Yorku, ja u njegovim ulicama vidim raster Zadra.

Prije nekoliko godina pokrenut je projekt izdavanja Vaših izabranih djela – do kuda je stigao projekt?

Projekt izdavanja mojih Izabranih djela, konačno je priveden kraju. Tiskano je devet knjiga. Knjige Izabrana poezija, Izabrane poeme, Izabrani haiku, tri knjige Izabrane proze, knjiga Izabranih putopisa, knjiga Izabranih eseja, ogleda i kritika, i konačno knjiga Dječje književnosti. Sve je započelo 2017., a privedeno kraju koncem 2021. godine, pred moju životnu i umjetničku obljetnicu. U odabiru i priređivanju Izabranih djela sudjelovali su izv. prof. dr. sc. Sanja Knežević, pročelnica Kroatistike na Sveučilištu u Zadru, prof. dr. sv. Živko Nižić, također profesor sa Sveučilišta u Zadru, te dr. sc Igor Šipić (Split) dr. sc. Boris Domagoj Biletić (Pula), dr. sc. Božica Pažur (Zagreb). U projektu su sudjelovali i kritičari i književnici de. Sc. Davor Šalat (Zagreb), dr. sc. Tin Lemac (Zagreb), dr. sc. Brane Senegačnik (Ljubljana, Slovenija), dr, sc. Željka Lovrenčić (Zagreb), Đuro Vidmarović (Zagreb), Mato Nedić (Tolisa, BiH). Tiskanje je pomogla Zadarska županija i Grad Zadar, a sve drugo grafička oprema, lektura, korektura, predgovori, bibliografske jedinice, i drugo napravljeno je na volonterskoj, prijateljskoj razini, dakle bez honorara i svega što ide uz to. Svih devet knjiga likovno sam osobno opremio. Sve u svemu riječ je o 3. 738 knjiških stranica.