Vaš najnoviji roman “Belini brodovi” namijenjen je mladima i govori o tome kako se oni suočavaju sa smrću bliskih osoba.

To je roman koji govori o 16-ogodišnjoj djevojčici Izabeli (Beli) kojoj iznenada premine majka, a ime oca je nepoznato. Riječ je o kontekstu koji je vrlo bolan i težak. Željela sam staviti težište na ohrabrenje. Treba ohrabriti svako mlado biće. Djeca u procesu odrastanja moraju znati da život nikoga ne mazi. Život, nikome od nas, nije uspavanka. Htjela sam poručiti mladima da, iako je ovo samo literarna tragedija, u životu unatoč najvećim tragedijama uvijek oko nas ima ljubavi. Uvijek ima ljudi koji nas vole. Tako se i ta djevojčica preselila iz Rijeke kod tete, koja postaje njezina skrbnica, u Zagreb. Roman počinje kada je Bela uspješna odrasla osoba koja dobiva velike nagrade na filmskom festivalu u Puli za svoj stvaralački rad. A onda čitatelj na ruke dobiva cijelu priču o njezinom životu. Kao autoru teško mi je govoriti o svim drugim porukama koje sam htjela da dopru do čitatelja. Ono što mi je svakako bilo jako važno prije nego što sam sjela pisati je da taj roman bude izuzetno zanimljiv, čitljiv, nikako nisam htjela prokliziti u patetiku. Povratne informacije svih koji su čitali Beline brodove za sada su pozitivne. Kažu da im je roman uzbudljiv i da su ga pročitali na dah.

Foto: Naklada Ljevak

Onima koji nisu čitali nećemo otkriti što se s Belom događalo od 16. godine do njezinih velikih životnih uspjeha, ali ono što možemo otkriti jest da će u ovom romanu pronaći zanimljivu kompoziciju, majčinski tople rečenice Sonje Zubović i jednu vjeru u ljudsku dobrotu. Što se Vas tiče i Vašega književnoga stvaralaštva, ovo nije prvi roman za mlade. Prije nekoliko godina objavljen je i uspješan roman Nemreš bit pametan. Što Vas privlači u pisanju za tinejdžersku populaciju?

Ja mislim da je to jedan period odrastanja kojemu treba posvetiti veću i značajniju pažnju. Roman Belini brodovi u pojedinim narodnim knjižnicama je signiran na odjele za odrasle, a ponegdje na odjele za mlade. Dobro je i da odrasli čitatelj pročita tu knjigu pa da malo percipira svijet iz drugog rakursa. To može pomoći i odraslima i djeci, naročito iz odgovornosti prema roditeljstvu danas-sutra. Što se dogodilo da ta djevojka nije znala ime i prezime svoga tate? Ona na kraju to saznaje, ali to je cijela kompleksna priča zašto se u nekim trenucima donose ovakve ili onakve odluke, a obilježe cijeli život jednog novorođenog bića? U romanu Nemreš bit pametan glavni je lik dječak koji ima disleksiju. Koliko god se govorilo u javnosti o disleksiji, da je društvena senzibilnost ovakva i onakva, stvarnost je drugačija i ostavlja svoje bolne ožiljke na dušama te djece. Kroz literarnu priču čitatelj može doživjeti baš tu emotivnu dubinu djece koja imaju teškoće s čitanjem. To je jedna široka i bolna tema. Roman je objavljen 2015. godine, a slučaj je htio da je Hrvatsko knjižničarsko društvo pokrenulo projekt „I ja želim čitati“. Knjižničari su napravili malo istraživanje i došli su do podatka da je taj roman jedan, ili jedan od rijetkih, u cijeloj Europi koji se bavi temom odrastanja djeteta, mlade osobe, s disleksijom. Djeca koja imaju disleksiju zaslužuju posebnu potporu. Trebamo osvijestiti što disleksija predstavlja u njihovom životu. Voljela bih da se podigne razina svijesti u odnosu na tu djecu. Roman je preveden na talijanski, a prevodi se i na bugarski.

Foto: Tekston

Osim romana, autorica ste i brojnih nagrađenih slikovnica. Neke od njih nalaze se u digitalnoj knjižnici u Washingtonu, neke su predstavljale Hrvatsku na međunarodnim izložbama dječjih knjiga u Parizu i Helsinkiju. Je li Vama kao književnici teže pisati za djecu ili za mlade? Tko je zahtjevnija publika?

Najdraže mi je pisati i nema tu razlike. Kako stvari nadođu iz duše, tako one izlaze van. Moj stvaralački rad je dosta šarolik upravo zato jer puštam da me srce vodi i radim ono što mi srce kazuje da trebam. Volim pisati slikovnice, iako sada već duže vremena nisam ništa objavila. Neke stoje u ladicama i čekaju svoje prilike. Više se okrećem radu za tinejdžersku publiku, pišem i poeziju… Puno toga me zanima i puno toga bih ja još htjela.

Uz sve to radite i u knjižnici. Čini mi se da je produkcija za djecu i mlade dosta bogata u Hrvatskoj, no kakvo je stanje na terenu? Čitaju li djeca i mladi?

Mogu reći da nije toliko loše koliko se zna pričati. Mislim da je najvažnije dok je dijete malo da posjećuje knjižnicu, da ga se pusti da bira, da nosi kuće te knjige, da ih vraća, da ima tu naviku dolaska i odlaska u knjižnicu, da mu se približi taj kulturan prostor. U roditeljskom okruženju potrebno je odvojiti vrijeme u kojem bi se djetetu pročitala priča. Tu je niz segmenata koji su temeljni i koji su važni i koji mogu doprinijeti da stvore čitatelja. Jako volim preporučivati knjige, naročito mladima i djeci. Jedno vrijeme posebno su bili popularni vampirski romani. Kao knjižničar nikako to ne volim preporučivati. Uvijek djeci kažem: „Pa gdje si ti vidio da princ prije nego što poljubi princezu popije vrećicu krvi?“ Treba čitati nešto plemenito.

Poslušaju li Vas?

Pa kroz humor, jedan simpatičan i šarmantan način im pokušam objasniti da je ono što čitaju hrana za dušu.

A hrana za dušu je i poezija od koje Vi ne odustajete, kao ni od mlade publike pa ste tako prije nekoliko godina pokrenuli projekt Poezija to go. Sam njegov naziv govori da je on namijenjen mlađoj publici, a čini mi se da je dosta uspješan i zapažen.

Da, kad čovjek nešto radi iz ljubavi i iz srca onda to ide samo po sebi. Ja sam to pokrenula baš iz ljubavi. Budući da pišem puno za djecu i mlade, išla sam puno i po školama na književne susrete. U tim prilikama uvijek propitujem koje pjesmice znaju, mogu li mi izrecitirati nešto i suočila sam se s jednom poraznom slikom – naša djeca ne znaju puno pjesama. Svako odrastanje, svako djetinjstvo treba imati svoje pjesmice. To je silno važno i zbog našeg materinjeg jezika. Primijetila sam da se u kulturi govora, njihovu načina izražavanja, događa nešto što nije pozitivno i što ide protiv našeg materinjeg jezika. Pjesništvo je laboratorij jezika i mislim da je jako važan. U Sloveniji za svaki razred osnovne škole imaju i po osam zbirki poezije. Zašto? Jer su osvijestili značaj čuvanja svog jezika na takav način. To me je sve skupa pokrenulo da osmislim projekt Poezija to go. Pokrenula sam ga na Facebook profilu i te digitalne moderne komunikacije pružaju poeziji jednu novu šansu jer poezija je kratka, sublimira misao i emociju i može na tim platformama, uz potporu nekog zanimljivog grafičkog dizajna, doći do publike. To se zaista pokazalo kao sjajna mogućnost koja je poeziji dala krila, osnažila ju, ukazala da je važna, značajna kao umjetnička vrsta koja čuva i njeguje hrvatski jezik.

U okviru toga projekta u Zagrebu su u listopadu prošle godine osvanuli svjetleći plakati sa stihovima velikana hrvatske književnosti Augusta Šenoe.

Promocija toga projekta bila je 22. listopada, sedam mjeseci nakon zagrebačkoga potresa. Odabrala sam da na tim plakatima budu stihovi Augusta Šenoe. Ako tko to zaslužuje, to je August Šenoa i njegove vječne pjesme: Tri riječi, Budi svoj, Srce pjesnikovo… Poklopilo se i s obljetnicom smrti Augusta Šenoe koji je u vrijeme potresa 1880. godine bio gradski vijećnik. Zdravstveno se značajno iscrpio požrtvovno pomažući svojim sugrađanima u sanacijama šteta. Razbolio se i od iscrpljenosti je nakon kraćeg vremena i preminuo. August Šenoa cijelo to vrijeme, što je nama književnicima važno, nije odustajao od književnog rada u Vijencu. Tako da tu ima puno velikih i značajnih poruka, koliko je važna požrtvovnost, predanost, ljudskost… Bila sam sretna da su ti stihovi bili na prekrasno napravljenim plakatima. Radila ih je mlada dizajnerica Tena Pezdevšek. Pojavili su se u gradu u trenutku kada smo bili jako ranjeni, neoporavljeni od potresa i još ta pandemija koja nas je sve više stezala i udaljavala jedne od drugih… Plakati su osvijetlili jednu ljepotu, dobrotu, osnažili karakter i volju i jako sam sretna da je to bilo tako lijepo primljeno kod ljudi.

Sonja Zubović ispred jednoga od gradskih plakata

Vi ste u najranijem djetinjstvu živjeli u stambenom dijelu Franjevačkog samostana Svete Marije u Jastrebarskom. Taj kuriozitet je tim veći jer godinama kasnije se doznalo da taj samostan čuva pravo knjižno blago?

Da, takvim odrastanjem se ne može puno ljudi pohvaliti. U Jastrebarskom se taj stambeni dio samostana iznajmljivao stanarima. U to vrijeme nije bilo stambenih objekata na raspolaganju, kao što ih ima danas. Moji roditelji su u tom stambenom dijelu samostana stanovali dok su gradili kuću u koju smo se mi kasnije preselili. Hvala Bogu na tome jer sam imala vrlo impresivno i jedinstveno odrastanje. Kao djevojčica sanjarila sam u vrtu otvorenog klaustra ispod sunčanog sata iz 13. stoljeća, igrala se skrivača uz ispovjedaonice, a ispred mog kućnog praga, na velikom širokom hodniku nalazile su se brojne knjige prekrivene ter papirom. Tada je u samostanu živjelo sedam ili osam franjevaca, koji su svi bili u ozbiljnijim godinama, a djeca k’o djeca… Jedan od njih me je zvao Galama. A mala Galama je nestašno skakala po tim knjigama, ne znajući što je ispod toga papira. Životni put kasnije me je odveo u novu kuću pa na Filozofski fakultet . Tek je kao apsolventica književnosti saznala sam da se radilo o značajnom knjižnom blagu od 13.000 knjiga, od kojih je čak sedam vrijednih inkunabula. Tada sam honorarno kao studentica radila na Radio Jaski i za Večernji list u kojemu sam 1986. napisala jedan tekst o tom vrijednom knjižnom blagu. Na taj način sam se iskupila za galamu i skakanje po knjigama. Kasnije je još jedan zanimljiv detalj otkrio moj prijatelj i književnik Nino Škrabe koji živi u Jastrebarskom. Iza orgulja, zatrpano ciglom, na nekom čudnom, neočekivanom mjestu pronađene su Savonaroline propovijedi, tiskane 15 godina nakon što je spaljen kao heretik na trgu Santa Croche u Firenzi. U samostanu mog djetinjstva izvedena je “Carmina Burana” samo 19 godina nakon što ju je Carl Orf napisao.

Radili ste na radiju, spomenuli ste i da volite taj medij. Čini li se Vama da je radio danas posljednja utvrda od potpunog utapanja i nestanka kulture iz medijskog prostora?

Mislim da je radio daleko dragocjeniji nego što smo svi toga svjesni. Radio puno toga čini za kulturu i želim da i dalje toga sadržaja bude čim više. Kina ne rade, kazališta ne rade… Toliko toga nas u ovom trenu ugrožava da mi zapravo moramo čuvati jedni druge, čuvati svoj identitet, a bez kulture, možemo slobodno reći, nitko smo i ništa. O kulturi treba razmišljati puno više, ona treba imati svoj veći medijski prostor. Prije dvije godine bila sam u Estoniji, u Talinu, na jednom seminaru europskih pisaca na temu javne posudbe, i ostala sam fascinirana kada sam saznala da u Estoniji pet minuta prije Dnevnika, svaki dan, na njihovoj javnoj televiziji ima pet minuta poezije. Zašto? Da sačuvaju svoj jezik, prije svega. Sve dobro što se proširi eterom, posijat će negdje drugdje neko novo dobro.

Emisiju Kulturogram u cijelosti poslušajte ovdje: