Značenje?

Slava, krsnica, krsno ime, krsna slava – proslava blagdana obiteljskog svetca zaštitnika u neretvanskih katolika obilježava se svake godine istoga dana po crkvenom kalendaru.

Prenosi se s naraštaja na naraštaj, najčešće po muškoj liniji, i obilježava se svetom misom, obiteljskim okupljanjem i obrednim ručkom, pri čemu se slava doživljava kao jedan od najznačajnijih godišnjih obiteljskih događaja.

Središnji simboli – svijeća, pšenica, kruh i vino – imaju jasno određeno mjesto u obredu i izlažu se na obiteljskom stolu, a nose snažnu duhovnu i kulturološku poruku o povezanosti živih članova zajednice s predcima, vjerskom baštinom i svecima zaštitnicima.

Ona čuva memoriju predaka, simbolizira trajnost obiteljskih veza i utjelovljuje osjećaj svetoga u svakodnevnom životu.

Slava u dolini Neretve ima višestoljetni kontinuitet, o čemu je prvi pisani trag ostavio Andrija Kačić Miošić u stihovima iz 18. stoljeća.

Sastavnice slave jasno su prepoznatljive: jutarnje pripreme u domu slavljenika, sudjelovanje na svetoj misi, zajednička molitva u kući, paljenje slavske svijeće te obredni ručak.

Posebno značenje ima simboličan čin gašenja svijeće kruhom umočenim u vino, kojim se povezuju darovi zemlje, ljudskoga rada ì Božje prisutnosti u obitelji.

U mnogim obiteljima uključuje i molitvu za pokojne članove, čime se naglašava veza između živih i preminulih naraštaja, piše u Odluci o statusu kulturnog dobra.

Kroz slavu se izražava pripadnost zavičaju, zajednici i narodu. Običaj okuplja obitelji, potiče međugeneracijsko povezivanje, održava odnose s kumovima i prijateljima te u mnogim sredinama predstavlja godišnje slavlje s najdubljim emotivnim značenjem.

Upravo ovim slavljem obitelji potvrđuju svoje korijene, iskazuju zahvalnost i traže blagoslov za budućnost.

Uloga Crkve u očuvanju tog običaja također je neupitna. lako nije liturgijski propisana, slava se podržava u euharistijskim slavljima, župnim oglasima i pastoralnim radom svećenika. Mnogi župnici sudjeluju u slavlju, predvode molitvu i pomažu u očuvanju njegove izvorne duhovne dimenzije.

Crkva prepoznaje tu praksu kao važnu kariku između obiteljske pobožnosti i kolektivnoga vjerskog identiteta.