Vrlo su znakovite i značajne razlike kako se nekada, a kako se danas živi u korizmi, istaknula je dr. Franić Novak. U hrvatskim selima u tome se vremenu živjelo pokornički. Nekada se kroz cijelo vrijeme korizme postilo na način da se samo jednom dnevno jelo do sita. U sjevernim krajevima jeo se kuhani grah, u Dalmaciji zeljaste biljke kao što su kupus i blitva uz koju ribicu. Hrvatski seljaci prije sto godina još su nosili narodnu nošnju, no u vremenu korizme ona je bila skromna i jednostavna – crna, smeđa i tamno plava u Dalmaciji i bijela bez ukrasa i bez nakita u krajevima u kojima se više nosila bijela nošnja. U Slavoniji, gdje su nošnje bile izrazito bogato ukrašene, točno se znalo kakva se nošnja nosila kroz korizmu, kakva na korizmene nedjelje, kakva na Cvjetnicu, a kakva na Uskrs – izvezena i bogato ukrašena.

Ljudi su na selu bili vrlo radišni i veći dio posla su obavljali izvan kuće, a u kući su svakodnevno molili jer su bili vrlo pobožni. Općenito govoreći korizma je bilo vrijeme tišine, molitve i posta, ističe dr. Lucija Franić Novak.

Na Cvjetnicu (foto: Grgo Jelavic/PIXSELL)

Jedan od prvih dana uz koji vežemo karakteristične narodne običaje je Cvjetnica ili Nedjelja Muke Gospodnje. U južnijim krajevima u crkvu se na taj dan donose palmine i maslinove grane, dok se u sjevernim krajevima Hrvatske nose cvjetne kitice ili drijenak, koji prvi procvjeta u proljeće. Cvjetnice kitice i grane unosile su se u kuću, gospodarske zgrade i na polja kako bi i oni bila blagoslovljeni.

Palma se plela nešto rjeđe jer je vrlo skupocjeno i rijetko drvo. Običaj pletenja palminih grana tzv. poma karakterističan je za Dubrovnik i Dubrovačko primorje. Vješte žene su ih plele od srčike palme u jednu vrstu pletenice koje su znale biti dugačke i do jednog metra, a na vrhu su imale ispleteni križić. Na srednjem Jadranu i otocima žene su plele maslinove grančice, a na vrhu su od srčike smokve isplele golubicu.

Jedno od obilježja ovog vremena su i korizmeni napjevi, a jedan od najpoznatijih je ‘Gospin plač’, koji se najčešće pjeva između postaja križnoga puta. U različitim verzijama ovaj se plač može čuti diljem Lijepe naše – od Dubrovnika do Slavonije.

Etnologinja dr sc. Lucija Franić Novak istaknula je također da se ‘Gospin plač’ pjeva i na Veliki petak te u procesijama od kojih je najpoznatija ona na otoku Hvaru ‘Za križen’. Hvarska procesija počinje na Veliki četvrtak u 22 sata na način da šest procesija istovremeno kreću iz šest župnih crkava u mjestima Vrbanj, Vrboska, Jelsa, Pitve, Vrisnik i Svirče, da bi se sljedećeg dana u zoru vratili u mjesto iz kojeg su krenuli. Svaku procesiju predvodi križonoša koji nosi križ težak i do 20 kilograma. Najatraktivniji je povratak križonose u Jelsu, koji zadnjih stotinjak metara pretrči u susret svećeniku. Uloga križonoše znači veliku čast na otoku pa je on već unaprijed određen i po više od 20 godina. Križonoša ide u pratnji pomoćnika, dva pratitelja koji nose velike svijećnjake, dva glavna pjevača i više onih koji odgovaraju ‘Gospin plač’ u izvornom obliku. Svi su obučeni u svečana odijela – bijele bratimske tunike.

Imotski – 16. festival žudija – čuvara Kristova groba (foto: Hrvoje Jelavic/PIXSELL)

Još je jedan običaj vezan uz Sveto trodnevlje, odnosno uz Veliki subotu – običaj Žudija. Žudiji ili čuvari Kristova groba su specifičnost koja se veže uz Metković, Vodice i dolinu Neretve, a nešto manje i uz druge hrvatske krajeve, istaknula je dr. Franić Novak. Žudiji su obučeni u vojne odore jer predstavljaju rimske vojnike koji su čuvali Kristov grob. U Veliku subotu navečer kada se u crkvi začuje Aleluja, oni popadaju ‘od straha’ ili pobjegnu iz crkve kao što su nakon Isusova uskrsnuća pobjegli rimski vojnici.

Običaja je mnogo… Spomenuli smo tek neke od njih koji i danas žive među ljudima. Pomažu nam da bolje upoznamo i dublje doživimo liturgijsko vrijeme koje je pred nama i da nam Uskrs, nakon toga, bude svetkovina radosti i mira pa i blagdanskoga obilja nakon korizmenog odricanja.