Budi dio naše mreže

Jesen – pravo vrijeme za novo i dobro štivo iz pera Karle Kolesarić

Jesen je jedno od boljih razdoblja u godini, inače za sve izdavače, pa tako i za naše hrvatske nakladnike za nova izdanja koja HKM redovito preporuča svojim čitateljima zahvaljujući nakladnicima poput, primjerice, Ognjišta koji imaju i svoju Chesterton knjižaru.

/ anh

Hrvatska katolička mreža surađuje s više njih, potičemo vas na dobro štivo pa tako i s polica Nakladne zadruge Ognjište koja je, jasno, spremna za svoje čitetelje s novim i zanimljivim naslovima. Sve ih možete pogledati na njihovoj mrežnoj stranici www.ognjiste.hr u rubrici vijesti i na naslovnoj stranici u rotirajućem baneru.

Putem HKM-a ovoga puta preporučuju čitateljima knjigu Karle Kolesarić „Priče i pripovijetke s Plitvičkih jezera” koju je ilustrirao Andrija Maurović. Knjiga uskoro izlazi iz tiska.

O autorici se jako malo zna, arhive su vrlo šture. Možda nakladniku baš vi možete pomoći oko toga. Karla Kolesarić hrvatska je književnica, rođena u Bjelovaru. Sudjelovala je u pokretanju Almanaha Društva hrvatskih književnica (1938.). Svoje radove objavljivala je u časopisima: Almanah, Bilogora, Hrvatski planinar, Hrvatski radiša i drugdje. Bavila se socijalnim i humanitarnim radom.
Andrija Maurović, pak, hrvatski je slikar, ilustrator i crtač, često zvan ‘ocem hrvatskog stripa’, rođen u Mulu u Boki Kotorskoj. Umro je u Zagrebu gdje je i studirao na ALU.

Objavio je više od 80 stripova. Poznatiji su „Ljubavnica s Marsa” (1935.), „Posljednja pustolovina Staroga Mačka” i „Sablast zelenih močvara” (1937.). Nakon 1945. njegov rad se mogao pratiti u Kerempuhu, Vjesniku, VUS-u, Plavom vjesniku, Horizontu, Modroj lasti i na još nekim mjestima.

Po izboru izdavača pročitajte iz knjige „Priče i pripovijetke s Plitvičkih jezera”:

Bakinovac

Iznad vode Plitvičkih jezera stajaše kućica bake bajalice. S dva žuta prozorčića gledala je na Plješivicu, visoku planinu, gdje vrela izviru i blago planduje za ljetnih mjeseci. Oko prozorčića obavila je vinjaga zelene ogranke i u njih se utisnula mala prosto izrađena klupa.

Bilo je rano ujutro. Sunce se istom pomolilo na obzorju, a baka bajalica se već vraćala s košaricom punom raznolikog bilja. Hodala je polako, teško dišući i čvrsto se upirući o štap od drenovače. Premda je jutro ostudjelo, cijedio se znoj s njenog navoranog čela. Sva sretna što se dohvatila klupe, sjedne i nakon malog odmora prione uz posao. Prebirući biljke iz košarice, stade ih slagati u rukovete.

»Pelin, borovica i kitica za želučane bolesti«, reče, »lišće od kopljastog trpuca za kašalj, plod od velebilja za slabo srce, drijenak za —«

»Dobro jutro, bakice!« prekine ju svježi glas.

Baka bajalica podigne glavu.

»Dobro jutro, Biserče!« odzdravi i prijazan smiješak razvedri njeno usahlo lice.

Ljupka djevojčica, vedrih očiju i rumenih obraza stajaše pred njom.

»Jesi li ljekovite biljke brala, bako?« zapita i sjedne do nje na klupu.

»Jesam, Biserče«, odgovori baka.

»A sada ih prebireš, zar ne? Smijem li pomagati?« I ne sačekavši odgovor, latilo se djevojče odmah posla. »Pelin, sljez, kamilice«, cvrkutala je poput ptičice, »pa otrovne biljke koje ti dobro poznaješ i koje si i meni pokazivala. Evo, to je lišće od kužnjaka koji je jedna od najotrovnijih biljaka, a tu je korijen od trubeljike, najotrovnije domaće štitarke. Nisam li ih dobro zapamtila, bako?«

Baka bajalica se zadovoljno smješkala: »Vidim«, reče pohvalno, »da si koješta naučila od mene.«

»Vrlo malo, bakice«, odgovori djevojčica. »Ta ti si tako pametna i znaš više nego svi mi u selu. Koliko si već ljudima pomogla svojim znanjem i iskustvom!«

Baki bajalici godilo je usrdno priznanje njezine ljubimice.

»Pomažem rado gdje mogu«, reče tiho, više za se, »a ipak ljudi na me kleveću.«

»Nemoj se žalostiti, bakice! Da te svi poznaju kao ja, govorili bi samo najbolje o tebi«, tješila ju je ljupko Biserka, pa ustane. »Moram ići«, reče, »majka me čeka na livadi. Ostaj zdravo, bakice!«

»Pođi sretno, Biserče!« reče baka sklopivši ruke i gledajući za djevojkom.

Baka bajalica živjela je sama samcata u toj osamljenoj kućici. Svojim ljekovitim biljem i dobrim savjetima pomagala je narodu cijele okoline, a ipak ju ljudi nisu voljeli. Kada su trebali njenu pomoć, znali su dolaziti k njoj i iz najudaljenijih sela, no brzo su zaboravili učinjene usluge i često uzvraćali dobrotu ružnim klevetanjem. Tako je starica došla na glas da je čarobnica, bajalica, pa su se čak i djeca ispred nje uklanjala s puta često za njom vičući: »Bježite, ide baka bajalica, pretvorit će vas u mačke!« A baka je baš djecu nadasve voljela. Njoj, nerotkinji, razblažilo se srce kad je motrila bezazlene mališe pa bi za njih i dušu svoju dala. Nastojala je da ih predobije za se, ali uzalud, djeca su se nje ljuto bojala. Jedina iznimka bijaše mala modrooka djevojka koja bijaše baki već od malena privržena. I baka je zavoljela to dijete kao svoje, pa ju je od milja nazivala Biserkom.

Uskim puteljkom što je vodio do bakine kućice, dolazila je mlada seljanka.

»Dobro jutro!« pozdravi baku bajalicu izdaleka. »Imaš li malo vremena za me?«

»Naći će se!« odgovori baka.

»Da pođemo u kuću?« zapita seljanka.

»Kako god želiš«, odgovori baka i otvori vrata.

Mlada seljanka bijaše prvi put kod bake bajalice. Ona se radoznalo, ali i nešto plaho, ozirala po niskoj sobici. U kutu kod peći drijemaše ljubimac starice, pitomi sivi ćuk. Rani posjet ga probudi i uznemiri. Zalepršavši krilima, ćukne uplašeno: ćuk! ćuk! ćuk!

»Jaoh, kako se prepadoh!« zavrišti gošća. »Zar ćuka držiš koji ljudima nosi nesreću!?«

»Kako možeš vjerovati u takve gluposti«, prijekorno će baka bajalica gladeći ćuka da ga smiri. »Moj otac bijaše rodom iz Grčke gdje dozrijevaju rumeni mogranji i zlatne jabuke; gdje ima sjajnih gradova s prekrasnim hramovima iskićenim mramornim stupovima, srebrom i zlatom; gdje se veliko more prostire unedogled i na njemu se ljuljaju ogromne lađe s robovima koji veslaju i voze dragocjenosti iz svih zemalja: bisere, sedefe i ebanovinu iz Indije, koralje iz Sredozemnog mora, svilene tkanine poput paučine i porculan iz Kine, kornjačevine, nojevog perja, šarene papige i slonovu kost iz žarke Afrike. Moj otac je sve to vidio i koješta čuo u svome životu, a on je ćuka vrlo volio i često znao kazivati da naš narod ptici krivo sudi, kada misli da nesreću nagoviješta ili nosi. U Grčkoj je ćuk vrlo omiljela ptica koju kao pametnu cijene i o kojoj kažu da sreću nosi.«

Mlada seljanka nije vjerovala u bakine riječi. Prijekim okom gledala je pticu, a misao da je sve laž što je baka rekla o ćuku, sune joj kroz glavu. Tà baka bajalica bijaše poznata u svoj okolini kao čarobnica! Možda ćuk nije bio ni ptica, nego jadan čovjek koga je ta stara coprnica pretvorila u ćuka. Ali upravo kada je saletješe ovakve misli, skoči crna mačka njoj iza leđa sa stolca i uplaši ju tako da se skoro srušila.

»Uf, strašno je ovdje«, pocikne, »srsi mi prolaze tijelom i strah me hvata.«

»Koješta!« odgovori baka. »Jesi li dijete da te mačka plaši i nedužna ptica? Opameti se i reci mi radije, po što si došla.«

»Došla sam da te zamolim za lijek. Crna nesreća nanijela je ogavnog gavrana nad kuću i on zagrakće. Otjerah ga odmah doviknuvši mu basmu: »Tu ti glas, na moru večera.« Ali naškodio je ipak mome marvinčetu. Razbolilo se, a sada se bojim da ne bi uginulo. Susjedi mi rekoše da ga jedina ti možeš spasiti.«

»Nisam ja svemoguća«, uzvrati baka.

Seljanka je pogleda ispod oka: »Odužit ću se«, reče, »nije mi stalo do novaca, ne škrtarim nikada.«

»Dobro, dobro!« odgovori baka. »Nisam lakoma na novac. Živim od bilja i tražim samo da mi se naplati moj trud. Eto izmučih se i danas sakupljajući ljekovito

bilje koje dobro poznajem i s kojim sam ljudima i životinjama već često pomogla.«

Mlada seljanka je i opet pomislila da baka tobože govori o ljekovitim biljkama, samo da od sebe odvrati sumnju da je čarobnica. Ona šutke pređe preko bakinih riječi te ju zamoli da što prije do nje dođe. Onda se oprosti i ode.

Malo iza nje došla je žena s djetetom.

»Dijete je oboljelo na očima«, reče. »Bajali smo metlom, perom, bijelim lukom, solju i hljebom, ali nije koristilo. Došla sam k tebi, jer mi rekoše da imaš tajnu moć, a sad učini što znaš i pomozi mome djetetu.«

Baka bajalica pogleda oči bolesnog djeteta, onda skine suho bilje s police i uputi seljanku kako da ga kuha i meće obloge na oči svog mališa.

»Ne ćeš li bajati oko njega?« zapita nezadovoljna majka.

Baka je odmah razumjela. »Dakako, dakako!« reče, »znam da bez toga ne ide.« Fini smiješak joj se pojavi na ustima i ona stade praviti znakove nad djetetom šaputajući tajanstvene riječi.

Majka se udobrovolji uvjerena da je baka bajalica svojim čudnim znakovima i tajanstvenom basmom već napola izliječila malog bolesnika. Zahvaljujući se baki, preda joj punu košaru jaja.

Došla je i treća gošća, i tako su redom dolazili ljudi već godine i godine. Sve njih je pritiskivala nevolja, pa su tražili pomoć od bake. I svi bijahu uvjereni da im je bakino bajanje mnogo više koristilo nego ljekovito bilje. Baka ih je u duši poznavala i uvijek je imala dobre savjete, ljekovito bilje, a — kada je ustrebalo — i basme u pripravi. Žrtvujući sebe i svoje vrijeme bližnjima, živjela je vrlo povučeno, jer je primijetila da ju oni koji ju ne trebaju, izbjegavaju bojeći se da im ne bi nanijela koje zlo.

Došla je mrazovita zima, dotaknula se bijelim žezlom šume i livade, planine i doline, i blistavo inje osulo se po svem kraju; pogladila je jezera i ona se slediše; obujmila slapove i oni se zamrznuše, i sve postade tiho i mrtvo. Zapade veliki snijeg i zavi vitke jele i omorike, granate bukve i hrastove u bijelo ruho, male kućice pak na poljani zamete da su jedva dimnjacima virile iz ledenog zagrljaja.

Žene su se latile preslica, muška čeljad izrezivala alate, gusle, zdjelice i druge potrepštine. Za dugih večeri smjestiše se oko ogromnih peći pripovijedajući priče iz davnine i pjevajući ili slažući koju novu pjesmu. I svi su čeznutljivo očekivali da ih pramaljeće oslobodi zimske skučenosti.

Postepeno je sunce opet ojačavalo, njegove toplije zrake rastapale su kore leda i debele naslage snijega. Slapovi, oslobođeni ledenih okova, skakutali su veselo i pojačanom snagom od jezera do jezera da se šum biser-vode opet nadaleko orio.

Baka bajalica se također veselila uskrsnuloj prirodi. Sva razdragana gledala je opet kroz prozorčić na visoku planinu promatrajući kako sunce pri zalasku podatljivo obasipava Golu Plešivicu, da se snježni vrhunac brijega sav zarumenio od veselja.

Jednog proljetnog dana došla je Biserka baki u pohode. Baka ju sva razdragana primi, ali odmah opazi da je njeno mezimče vrlo oslabilo.

»Kako mi izgledaš, Biserče?« zapita zabrinuta. »Što ti se dogodilo? Jesi li bolesna?«

»Jesam, bako«, odgovori djevojka snuždeno.

Baka se uplaši: »Što ti je, milo, što te boli?«

»Srce me boli, bako«, reče Biserka, i oči joj se zamute.

»Zar srce?« začuđeno će baka. »Muke na srcu teško je izliječiti.«

Biserka primi bakinu ruku i pogleda ju suznih očiju.

»Ti si mnogima pomogla, bakice«, reče, »ne bi li i meni mogla pomoći?«

Baka joj pogladi ruku. »Pokušat ću, Biserče«, reče. »Tebi bih radije pomogla no ikome na tom svijetu. Znam za biljku koja na gornjim jezerima raste, ali samo na jednome mjestu i skriveno. Zove se noćurak, jer se samo po noći razvija. O uštapu poći ću po biljku prije no što pijetao prvi put zakukuriče.

»Ja ću s tobom, bakice«, reče Biserka, »da ti se ne bi što dogodilo.«

»Što bi mi se dogodilo?« nasmije se baka. »Nije prvi put da noću idem po biljke. Nemoj voditi brigu, sve će dobro biti. Ti ćeš biljku dobiti pa ćeš ju kuhati u vodi i vodu popiti te zaboraviti na sve što ti srce tišti.«

»I bit ću ti zahvalna dok god živim, zlatna bakice«, reče živahnije Biserka, i mili smiješak preleti njenim blijedim, upalim lišcem.

Nekoliko dana iza toga uputila se baka oko ponoći na jezera oprezno silazeći kamenitim putem. Blijedi mjesec obasjavao je put. Šum se slapova izdaleka čuo kao blaga pjesma uspavanka koja svu prirodu uljuljava u slatki san. Sve je počivalo, samo noćne ptice su kružile po zraku loveći lov za se i za svoje mlade. Hridine oko jezera i pojedina stabla u šumi poprimiše čudno obličje. Da je baka bila samo malo plašljiva, okrenula bi se i vratila u svoju mirnu kućicu. Ali ona je mislila na Biserku i njenu veliku nevolju i ta misao ju je tako zaokupljala da nije bilo mjesta bojazni.

»Sedmo jezero po redu«, reče baka tiho, »ali najprije treba da zakrenem na drugu stranu.«

Stigla je na sedmo jezero. Bijaše to jedno od najmanjih jezera, obraslo rogozom.

»Tu negdje mora biti«, reče baka pa zagazi u rogoz.

U jezeru bijaše rakita i na njoj je sjedila Mokoša, taj zlobni vodeni duh. Bila je upravo dokona i vrebala je na plijen, jer bijaše zaista vrlo zlobna. Čim je ugledala baku, stade ju motriti svojim pronicavim očima i najednom pomisli: kako bi bilo smiješno da baka posrne i u vodu padne. Sva razigrana kod te pomisli, prasne u grohotan smijeh. Hu! Njezin je smijeh tako strašno odjekivao da je nadjačavao i šum slapova! Baka je upravo otrgla biljku kada ju uplaši kreštavi smijeh zlobne Mokoše. Prenula se, izgubila ravnotežu i pala u jezero. Njezin očajni krik razbio se o okolišne stijene pomiješavši se s Mokošinim zloradim smijehom. Onda opet zavlada sveti mir nad jezerom.

Drugo je jutro Biserka uzalud iščekivala baku bajalicu. Kad ju nije mogla dočekati, zabrine se ona i pođe na gornja jezera da potraži staricu. Lutajući od jednog kraja do drugog, dozivala ju je plačući od žalosti. Dobri ljudi koji su ju čuli, pridružiše se jadnoj djevojci. Tražeći baku cijeli dan, nađoše ju napokon pod večer u rogozu kod sedmog jezera.

Odala ju je ruka koja je, čvrsto držeći biljku, virila iz vode. Izvadiše baku iz vode, pa joj htjedoše otvoriti ukočenu ruku, ali baka bajalica čuvala je još u smrti biljku što ju je obećala za lijek svojem mezimčetu za koje je žrtvovala svoj život.

Biserka se sva rasplakana baci na koljeno pred mrtvom bakicom. Primivši njenu desnicu da ju poljubi, zavrisne uplašena: bakina čvrsto stisnuta desnica se otvorila i biljka je ispala.

Čudotvornom biljkom vratila je baka bajalica zaista zdravlje svojoj ljubimici. Biserka je još dugo živjela i postala sretna žena i majka.

Ljudi pak koji su tako ružno klevetali baku za vrijeme njenog života, stadoše ju napokon cijeniti. Nažalost prekasno. Odužili su se baki bajalici, da su njoj u čast sedmo po redu jezero nazvali Bakinovac.

Nakladna zadruga Ognjište ima i svoje prodajne prostore u Dubravi u Zagrebu: Chesterton knjižaru. I tamo ih možete pronaći.

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja