Budi dio naše mreže

„Polemiziranje o kršćanstvu” Gilberta K. Chestertona - Znate li zašto bundeva ne prestaje biti bundeva?

Ljubitelji Gilberta Keitha Chestertona s razlogom ovog Uskrsa imaju pravo na dodatnu radost. Iz tiska ovih dana upravo izlazi prvi prijevod na hrvatskome jeziku Chestertonove knjige “Polemiziranje o kršćanstvu” u izdanju Nakladne zadruge “Ognjište” iz Zagreba.

/ anh

Knjiga ‘Polemiziranje o kršćanstvu” sadrži četiri eseja ovog najpoznatijeg britanskog obraćenika na katoličanstvo s početka 20. stoljeća, apologete katoličanstva i apostola zdravog razuma, kako se najčešće GKC-a određuje.

Prevela ju je dr. sc. Zrinka Dragun, ilustrirana je s nekoliko Chestertonovih uradaka, karikatura, a tko rezervira knjigu na poklon će prilikom kupnje dobiti platnenu torbu s jednim Chestertonovim citatom.

Kako nam je prenio nakladnik – izdvajamo – Maisie Ward, (1936. je objavila knjigu ‘Gilbert Keith Chesterton’) britanska spisateljica, ovo je o Chestertonu napisala: „Nakladnici su se raspravljali oko svake njegove knjige. Pa ipak je ulijetao u svako religijsko polemiziranje koje se trenutno odvijalo, jer je tako mogao razjasniti i razvijati svoje ideje…”

Jedan esej iz toga sveska od primarne je važnosti za bilo kakvo izučavanje izvora Chestertonovog ‘Pravovjerja’, jer daje sjajan obris jedne od glavnih tvrdnji te knjige te pokazuje čak i bolje nego samo ‘Pravovjerje’ što je mislio kada je rekao kako su ga s kršćanstvom prvi put upoznali njegovi protivnici.

Ekskluzivno na mrežnim stranicama Hrvatske katoličke mreže objavljujemo jedan od eseja:

Čuda i moderna civilizacija

G. Blatchford sažeo je sve ono što je važno u cijelom njegovom stajalištu u tri rečenice. One su savršeno iskrene i jasne. A nisu ništa manje iskrene i jasne zato što su prve dvije od njih neistine, dok je treća zabluda. On kaže: “Kršćanin osporava čuda muhamedanca. Muhamedanac osporava kršćaninova čuda. Racionalist osporava sva čuda u jednakoj mjeri.”

S povijesnom ću se pogreškom prvih dviju primjedbi uhvatiti u koštac uskoro. U ovome ću se trenutku ograničiti na hrabro priznanje g. Blatchforda kako racionalist osporava sva čuda u jednakoj mjeri. On ih ne propituje. On se ne pretvara da je agnostik kada su ona u pitanju. On ne odgađa svoju presudu dok čuda ne budu dokazana. On ih osporava. Suočen s tom zapanjujućom dogmom, upitao sam g. Blatchforda zašto misli da se čuda ne događaju. On je odgovorio kako Svemirom upravljaju zakoni. Taj odgovor očigledno nije ni od kakve koristi. Jer ne možemo neku stvar proglasiti nemogućom zato što svijetom upravljaju zakoni, osim ako znamo koji su to zakoni. Zna li g. Blatchford sve o svim zakonima u Svemiru? A ako ne poznaje zakone, kako uopće može znati išta o iznimkama?

Karikatura G.K. Chestertona

Jer, očigledno, puka činjenica kako se nešto događa rijetko, pod neobičnim okolnostima i bez objašnjenja unutar granica našega znanja, nije dokaz kako se to protivi prirodnom zakonu. To bi bilo primjenjivo na sijamske blizance, ili na novi komet, ili na radij prije tri godine.

S filozofskim se argumentom protiv čuda donekle lako uhvatiti u koštac. Nema filozofskog argumenta protiv čuda. Racionalno govoreći, nešto takvo poput zakona Prirode uistinu postoji. Ono što svi znaju je tek ovo. Da u prirodi postoji ponavljanje. Ono što svi znaju je da bundeve stvaraju bundeve. Ono što nitko ne zna je zašto one ne bi mogle stvarati slonove i žirafe.

Postoji samo jedno filozofsko pitanje u vezi čuda i to jedno jedino. Mnogi sposobni moderni racionalisti očigledno ga ne mogu čak ni naslutiti. Najsiromašniji momak na Oxfordu u srednjem vijeku bio bi to shvatio. (Bilješka. Budući da bi posljednja rečenica mogla djelovati čudno u našem “prosvijećenom” dobu, mogu objasniti kako su za vrijeme “okrutne vladavine srednjovjekovnog praznovjerja,” siromašni momci bili obrazovani na Oxfordu u izrazito nesmotrenoj mjeri. Hvala Bogu, pa mi živimo u boljim vremenima.)

Pitanje čuda je samo u ovome. Znate li zašto bundeva ne prestaje biti bundeva? Ako ne znate, ne možete nikako reći može li se bundeva pretvoriti u kočiju ili ne može. I to je sve.

Svi ostali znanstveni izrazi što ih imate običaj koristiti za doručkom tek su isprazne riječi. Kažete “Prirodni je zakon da bundeve ostanu bundeve.” To samo znači da bundeve najčešće ostaju bundeve, što je očigledno; no, ne govori zašto. Kažete “Iskustvo je protiv toga.” To samo znači, “Blisko sam poznavao mnoge bundeve i nijedna od njih nije se pretvorila u kočiju.”

Jedan je veliki irski racionalist ove škole (moguće je da je bio povezan s g. Leckyjem*) (*William Edward Hartpole Lecky (26. ožujka 1838. – 22. listopada 1903.), irski povjesničar, esejist i politički teoretičar vigovskih nazora; nap. prev.), kada mu je bilo rečeno kako ga je svjedok vidio da je počinio ubojstvo, rekao kako on može dovesti stotine svjedoka koji ga nisu vidjeli kako to čini.

Kažete “Moderni se svijet tome protivi.” To znači kako svjetina u Londonu i Birminghamu, i u Chicagu, u potpuno bundevastom duhovnom stanju, ne može postizati čuda oslanjajući se na vjeru.

Kažete “Znanost se tome protivi.” To znači da je, sve dok su bundeve bundeve, njihovo ponašanje bundevasto, te nimalo ne nalikuje ponašanju kočije. To je prilično očigledno.

Ono što kršćanstvo govori je jednostavno ovo. Kako to ponavljanje u Prirodi ima svoje podrijetlo, ne u nečemu što nalikuje zakonu, već u nečemu što nalikuje volji. Naravno, njegova fraza o Nebeskom Ocu utemeljena je na zemaljskome ocu. Posve jednako, fraza g. Blatchforda o univerzalnom zakonu metafora je utemeljena na parlamentarnom zakonu. Ali kršćanstvo smatra da su svijet i njegova ponavljanja nastali voljom ili Ljubavlju, kao što djeci život daje otac, te da stoga po njoj mogu nastati i druge i drugačije stvari. Ukratko, ono vjeruje kako je Bog koji je mogao učiniti nešto tako izvanredno, kao što je postići da bundeve ne prestaju biti bundeve, poput proroka, Habakuka, Capable de tout* (*capable de tout, franc. – sposoban za sve; prema Voltaireovoj rečenici, „Habakuk je sposoban za sve;“ nap. prev.). Ako ne smatrate izvanrednim to što je bundeva uvijek bundeva, razmislite ponovno. Niste se čak ni započeli baviti filozofijom. Niste još uopće ni vidjeli bundevu.

Povijesni argumenti protiv čuda također su prilično jednostavni. Sastoje se od prozivanja čuda nemogućima te zatim od tvrdnje kako nitko osim budale ne vjeruje u nemoguće: zatim od izjave kako ne postoje mudri dokazi u korist čudesnoga. Cijela obmana provodi se pomoću naizmjeničnog oslanjanja na filozofske i povijesne zamjerke. Ako kažemo kako su čuda teoretski moguća, oni kažu, “Da, ali za njih nema dokaza.” Kada se pozovemo na sve zapise ljudske rase i kažemo, “Evo vam dokaza,” oni kažu, “Ali ti ljudi su bili praznovjerni, vjerovali su u nemoguće stvari.”

Pravo je pitanje je li naša mala civilizacija iz Oxford Street-a sigurna da je u pravu i sigurna da je ostatak svijeta u krivu. G. Blatchford misli kako je materijalizam zapadnjaka devetnaestog stoljeća jedno od njihovih najplemenitijih otkrića. Ja mislim kako je on jednako suhoparan kao i njihovi kaputi, jednako prljav kao i njihove ulice, jednako ružan kao njihove hlače te jednako glup kao njihov industrijski sustav.

G. Blatchford je osobno, međutim, savršeno sažeo svoju patetičnu vjeru u modernu civilizaciju. Na jako je zabavan način opisao kako bi teško bilo uvjeriti engleskog sudca u modernoj sudnici u istinitost Uskrsnuća. Naravno, on je posve u pravu; bilo bi to nemoguće. Ali izgleda da mu ne pada na pamet kako mi kršćani možda i ne osjećamo takvo pretjerano poštovanje prema engleskim sudcima kao što ga osjeća g. Blatchford osobno.

Iskustva Osnivača kršćanstva možda su nas ostavila u maglovitoj sumnji u nepogrešivost sudskog sustava. Posve dobro znam kako britanskog sudca ništa ne bi navelo da povjeruje kako je čovjek ustao od mrtvih. Ali jednako dobro znam i to kako još nedavno britanskog sudca ništa ne bi navelo da povjeruje kako bi socijalist mogao biti dobar čovjek. Sudac bi odbio vjerovati u nova duhovna čuda. Ali tome ne bi uzrok bio to što je on sudac, već to što je on, uz to što je sudac, i engleski gospodin, moderni racionalist te donekle i stara budala.

A g. Blatchford je posve u krivu kada pretpostavlja kako kršćanin i musliman jedan drugome osporavaju čuda. Nijedna religija koja sebe smatra istinitom ne zamara se čudima druge religije. Ona osporava doktrine religije; ona osporava njena naučavanja; ali ona nikada ne smatra vrijednim osporavati njene znakove i čuda.

A zašto ne? Jer su takve stvari neki ljudi uvijek smatrali mogućima. Jer bilo koji lutajući Ciganin može posjedovati natprirodne moći. Jer je općenito postojanje svijeta duhova i neobičnih duhovnih moći dio zdravog razuma cijeloga ljudskog roda. Farizeji nisu osporavali Kristova čuda; tvrdili su kako su ona đavolje djelo. Kršćani nisu osporavali Muhamedova čuda. Tvrdili su kako su ona đavolje djelo. Rimski svijet nije osporavao mogućnost da je Krist Bog. Bio je previše prosvijećen za to.

U onoj mjeri u kojoj je Crkva (uglavnom tijekom pokvarenog i sumnjičavog osamnaestog stoljeća) nametala čuda kao razlog za vjeru, njena je greška očigledna: ali nije riječ o onome što g. Blatchford pretpostavlja. Nije riječ o tome da je ona tražila od ljudi neka povjeruju u nešto iznimno nevjerojatno; riječ je o tome da je od ljudi tražila neka se preobrate zbog nečega toliko običnog.

Ono što je bitno u vezi religije nije može li ona činiti čuda poput bilo kojeg odrpanog indijskog iluzionista, već raspolaže li ona istinskom filozofijom Svemira. Rimljani su bili posve spremni priznati da je Krist Bog. Ono što su oni osporavali bilo je to da je On bio Bog – najuzvišeniju istinu svemira. I to je jedino pitanje o kojemu vrijedi raspravljati kada je riječ o kršćanstvu.

Knjigu ‘Polemiziranje o kršćanstvu” možete naručiti ovim putem, kao i druga izdanja Nakladne zadruge Ognjište. Čitatelji Hrvatske katoličke mreže imaju pravo na određeni popust.

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja