Prof. dr. sc. Marija Musa / Foto: HKM

Dr. sc. Marija Musa, ugledna je sveučilišna profesorica na Sveučilištu u Mostaru koja je u knjizi ‘Hrvatski jezik u Bosni i Hercegovini u javnoj komunikaciji od 1945. do danas’ predstavila rezultate svojih višegodišnjih sociolingvističkih istraživanja hrvatskoga jezika u Bosni i Hercegovini u drugoj polovici 20. stoljeća i početku 21. stoljeća. Analizirajući uporabu hrvatskoga jezika u službenim i vjerskim publikacijama, dnevnom tisku i dnevnicima javnih RTV servisa, prikazala je načine na koji političke institucije kroz javnu komunikaciju oblikuju jezičnu politiku i društvenu svijest o jeziku Hrvata u Bosni i Hercegovini.

Zbog čega ste se odlučili istraživati baš razdoblje od 1945. do danas?

Po vokaciji sam profesorica hrvatskoga jezika i predajem na Sveučilištu u Mostaru, a ranije sam predavala i na Sveučilištu u Zadru. Hrvatski standardni jezik predmet je moga znanstvenoga i nastavnoga rada. Živeći više od 40 godina u Bosni i Hercegovini i radeći u obrazovanju shvatila sam da bi bilo poželjno istražiti i opisati položaj hrvatskoga jezika u zakonodavstvu i u praksi jer je očit nesklad između njegova ustavna položaja i njegove uporabe. Odlučila sam analizirati razdoblje od 1945. do danas jer je u tom razdoblju, a posebice do 1990., jezična politika u BiH bila organizirana strukturom vodeće politike, a onaj tko je na vlasti ima moć i upravlja jezičnom politikom. Istražila sam javni komunikacijski sloj jezika u kojemu se može razvidno očitovati položaj nekog standardnog jezika. U području obrazovanja, pravosuđa, medija, administracije, u svim vidovima javnog života, jezik koji je ustavom priznat kao poseban jezik mora imati i adekvatno mjesto u tim kanalima javne komunikacije.  Hrvatski jezik u tom razdoblju, unatoč tomu što je Ustavom od završetka Drugog svjetskog rata bio ravnopravan jezik svim drugim četirima jugoslavenskim jezicima, nije imao i stvarni status. Zato je bilo zanimljivo istražiti različite žanrove osnovnih i najraširenijih funkcionalnih stilova javne komunikacije. Analizirala sam jezik službenih listova, dnevnih tiskovina, a posebno mjesto posvetila sam analizi javnih RTV servisa od Domovinskog rata do danas (Federalna televizija, BH televizija i Televizija Republike Srpske).

Analizirali ste i vjerske publikacije Kršni zavičaj i Dobri pastir. Zašto ste se odlučili baš za te dvije publikacije?

Kada govormo o tiskanim medijima, situacija je specifična. U dnevnim novinama koje su izlazile u Mostaru i Sarajevu hrvatski jezik nije bio zastupljen dok je u te dvije publikacije hrvatski jezik posvjedočen, potvrdila se njegova uporaba. Ti kalendari su pisani hrvatskim jezikom. Međutim, to ostaje na privatnoj razini. Jedno je privatna razina, a drugo je službena razina. Na privatnoj razini govornici hrvatskoga jezika u Bosni i Hercegovini znali su se oduprijeti unitarizaciji. Ta dva kalendara sam odabrala zato što su imali kontinuitet u razdoblju koje sam istraživala.

U prvom djelu knjige posebnu ste pozornost posvetili franjevcima Bosne Srebrene. Zašto?

Franjevci Bosne Srebrene imali su posebnu ulogu u predstandardizacijskom razdoblju hrvatskoga jezika. Dalibor Brozović i Herta Kuna dokazali su da su na okomici koja seže od mađarske granice do Jadranskoga mora (Slavonija, Bosna, Hercegovina, štokavski dio Dalmacije od Makarske do Dubrovnika) djelovali franjevci Bosne Srebrene koji su u razdoblju prosvjetiteljstva stvarali svoja djela na narodnom jeziku i svi su pisali štokavštinom. Ta djela su utrla put predstandardizacijskom razdoblju i svjedoče da se štokavsko narječje našlo u osnovici hrvatskoga standardnog jezika zbog toga što je većina Hrvata štokavaca i to narječje nas može objediniti u jezičnom obliku koji svi rabimo i koji svi razumijemo.

Sveučilište u Mostaru jedino je sveučilište u BiH na kojem je hrvatski jezik i službeni. Što je s drugim dijelovima Bosne i Hercegovine?

Tako je. Od svih sveučilišta u BiH hrvatski jezik službeni je samo na Sveučilištu u Mostaru. Odsjek za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Mostaru obrazuje profesore hrvatskoga jezika koji u budućnosti mogu osigurati jačanje jezične kulture hrvatskoga jezika u područjima u kojima djeluju. Hrvatski jezik službeni je jezik i u mnogim školama u BiH tako da je područje obrazovanja u osnovnim i srednjim školama te na Sveučilištu u Mostaru organizirano na hrvatskome jeziku. Naša djeca uče iz hrvatskih udžbenika u kojima su sadržaji i o drugim kulturama, ali su pisani na hrvatskome jeziku. Vrlo je bitno da su i ostali udžbenici, ne samo oni iz hrvatskoga, na materinskom jeziku jer standardni jezik se uči permanentno. U drugim područjima BiH zastupljenost hrvatskoga jezika ovisi o području. Jezične granice hrvatskoga jezika u BiH znatno su se promijenile. Nekada su govornici hrvatskoga jezika živjeli i djelovali na cijelom području BiH iako hrvatskoga jezika u javnoj komunikaciji nije bilo. Nakon rata imamo nekoliko enklava u BiH – Posavina sa središtem u Orašju, središnja Bosna te Hercegovina čije se područje, kada je riječ o jezičnim granicama i lingvistici, naslanja na područje Republike Hrvatske što znači da je to jedno tijelo s obzirom na raširenost hrvatskoga jezika. U područjima gdje nema Hrvata u većem broju izostaje obrazovanje na hrvatskome jeziku. Samo u onim sredinama gdje ima veći broj hrvatske djece, nastava se izvodi na hrvatskome jeziku. Tamo gdje je mali broj djece, oni uče na jeziku koji je službeni u određenim županijama.

Znači, ustavna prava Hrvata se krše samo zato jer ih je manji broj u određenom području. Nije li to veliki problem o kojem se malo govori?

Tako je. Da, to je veliki problem jer djeca koja se obrazuju na drugom jeziku nikada neće osvijestiti potrebu upoznavanja svog materinskog jezika. Ima i takvih pojava. Ima pojava koje svjedoče o tome da je stanovnicima svejedno kojim jezikom govore. Oni govore bošnjačkim ili srpskim jezikom zato što žive u sredini u kojoj su im oduzeta prava, a kao pojedinci ne mogu se  suprotstaviti sustavu koji je tako uređen.

Sustav kao takav ne čini ništa za ustavno pravo hrvatskoga jezika?

Vrlo malo. Pojedini glasovi, i to oni koji dolaze ponajviše iz Mostara, mogu se čuti. Mogu se čuti i apeli da se i u javnim medijima treba omogućiti Hrvatima da gledaju televiziju na hrvatskome jeziku. Međutim, realizacije do sada nema.

Hrvati u BiH nemaju javni servis na hrvatskome jeziku?

Ima nekoliko lokalnih televizija. Hrvati na državnoj razini nemaju ni programe na hrvatskome jeziku i zakinuti su. Lokalnih radio postaja i lokalnih novina ima, ali rješenje se mora naći na državnoj razini.

Jeste li u svom istraživanju RTV servisa naišli na nekog hrvatskog novinara koji govori srpskim ili bošnjačkim jezikom i kojim jezikom se služe hrvatski novinari u Bosni i Hercegovini?

U vrijeme kada sam radila istraživanje na zamolbu Federalnoj televiziji da mi omogući da poslušam Dnevnike koji moraju biti na standardnom jeziku, dobila sam službeni odgovor s televizije da mi ne mogu poslati takav materijal jer oni ne znaju na kojem jeziku koji novinar vodi Dnevnik. U novije vrijeme mogu se naći jedna ili dvije novinarke Hrvatice koje vode Dnevnik na hrvatskome jeziku, ali vrlo često to nije čisti hrvatski jezik. Ostali novinari govore jezikom koji metaforički možemo nazvati ‘miks’ jezikom. To je mješavina srpskog i bošnjačkog te ijekavskoga. Tu i tamo se nađe koji leksem na hrvatskome i to ciljano kako bi se stvorio dojam da hrvatskoga jezika na televiziji ima. Jedino prilozi koji dolaze iz hrvatskih sredina su pripremljeni na hrvatskome jeziku, ali to su rijetki prilozi, to nije svakodnevno i to nije nešto po čemu bismo mogli biti zadovoljni.

Ako se nastavi takva situacija, kakva su Vaša predviđanja što će se dogoditi s hrvatskim jezikom u Bosni i Hercegovini?

Ja sam optimist kada je riječ o opstojnosti hrvatskoga jezika u Bosni i Hercegovini. Naši mladi ljudi koji studiraju na Sveučilištu u Mostaru, ako su svjesni govornici hrvatskoga jezika, daju opravdanje toj nadi. Oni će zasigurno njegovati hrvatski jezik, jezičnu kulturu vlastitoga materinskog jezika, širiti ljubav u svojoj okolini prema tome jeziku i on će opstati. Međutim, nužna je institucionalna potpora, potpora uvaženih pojedinaca u hrvatskim redovima da se izbore za prava koja su dokinuta Hrvatima, a to su kolektivna, individualna i nacionalna prava.

Prije dvije godine projekt Jezik i nacionalizmi organizirao je potpisivanje Deklaracije o zajedničkom jeziku tvrdeći da se u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji upotrebljava zajednički standardni jezik policentričnog tipa, odnosno jezik kojim govori više naroda u više država s prepoznatljivim varijantama. Deklaraciju su potpisali i brojni hrvatski književnici. Kakav je Vaš stav o toj Deklaraciji?

Poznata su mi ta nastojanja koja prije svega dolaze iz službenog Sarajeva i u kojima se afirmira BHS jezik – tako ga oni zovu. Inzistira se na tome da je to jedan jezik kojim mi u Bosni i Hercegovini govorimo, da se svi razumijemo i da nije potrebno razlikovanje u jezičnom obliku. Naravno da su takva gledišta neprihvatljiva. Bez obzira na to koliko su genetski srodni srpski, bošnjački i hrvatski jezik – to nisu isti jezici, jer ne funkcioniraju na isti način, ne funkcioniraju za isti entitet, a osim toga njihova uporaba je odvojena. Takva stajališta su proširena ne samo u BiH, nego i u Hrvatskoj pa i u Europi. Mnogi tekstovi u Europskoj uniji, koji bi se trebali prevoditi na tri jezika, ostaju na tom nekom jeziku koji  predstavlja mješavinu različitih jezika ijekavskog izgovora s opravdanjem da su skupi prijevodi. Takva nastojanja bliska su ili ista kao i ona koja su se primjenjivala od 1945. do 1990. godine. Dakle, riječ je o unitarizmu. Bošnjaci su svoj jezik nazvali bosanskim jezikom i upravo u tom nazivu krije se unitaristička težnja jednoga jezika u jednoj državi u kojoj se drugi dio države, a to je Hercegovina, potpuno izopćuje, a na taj način i Hrvati, ali i Srbi. Srbi imaju isti stav prema tom nazivu. Zato ja koristim termin bošnjački jezik jer termin bosanski je odnosni pridjev koji se odnosi na Bosnu, a u Bosni nema jednog jezika. Tri su jezika koja su službena i koja su ravnopravna.

Zbog čega i nama u Hrvatskoj mora biti važno u kakvom je stanju hrvatski jezik izvan granica Republike Hrvatske?

Svjesni govornici hrvatskoga jezika, ma gdje živjeli, trebali bi voditi skrb o vlastitom jeziku. Pojam hrvatski jezik odnosi se na sve idiome kojima govore Hrvati ma gdje živjeli. Taj termin obuhvaća i hrvatske organske i supstandardne idiome te osobito hrvatski standardni idiom. To je jezik koji nas objedinjuje. Jezik živi i umire. On umire onda kada umiru i njegovi posljednji govornici. Što je manje govornika hrvatskoga jezika, to je njegova važnost i položaj u društvu, pa i u Republici Hrvatskoj, umanjen. Svima bi nam trebalo biti važno da njegujemo hrvatski jezik, da se za njega borimo jer je on jamac našega identiteta. Koliko god su Hrvati u Bosni i Hercegovini ugroženi, i hrvatski jezik isto, to se sutra može dogoditi u bilo kojoj sredini. Mi moramo skrbiti o hrvatskom jeziku u Vojvodini, govoriti o hrvatskom jeziku gradišćanskih Hrvata, onima u Moliseu… Gdje god žive Hrvati i govore hrvatskim jezikom, to je njihov materinski jezik.

Emisiju Kulturogram poslušajte ovdje: