Franjevački samostan stoljećima je čuvao neprocjenjivo kulturno blago. U ratnim stradanjima i srpskoj agresiji 1991. godine velik dio umjetnina je otuđen ili je oštećen, a samostan je razoren. Prošle godine samostan je nakon obnove i otvoren, no jesu li vraćene sve otuđene umjetnine?

Možemo reći da smo tijekom ratnih stradanja neke umjetnine i izgubili. Uglavnom ono što smo uspjeli iznijeti uz pomoć naših ljudi, naših franjevaca, uspjeli smo i spasiti. Ali, ostali smo bez jednog dijela umjetnina, koje su ukradene.

Prošlo je trideset godina od razaranja. Muzej je obnovljen i otvoren prošle godine u svibnju. Najprije je obnovljena crkva i pastoralni centar, a onda je na red došao i muzej. Kako se odvijala obnova i kako ste uspjeli u tome?

Muzej je novootvoreni. Prije Domovinskog rata nije postojao. U obnovi smo počeli razmišljati da samostan sve više otvaramo ljudima. Inače, cijeli franjevački kompleks je poprimio novu dimenziju. Franjevačko dvorište prije nije bilo otvoreno, a sada, tu je i veliko parkiralište, ljudi mogu doći s automobilima, tu se okreću autobusi s hodočasnicima… I onda kad se uđe u samostan, u franjevačkom klaustru nalazi se novopostavljeni kip sv. Antuna gdje se mnogi posjetitelji i hodočasnici mogu pomoliti i odmoriti, a održavaju se tu i razni drugi sadržaji.

Sam samostan je podijeljen u dva dijela. Jedan je klauzurni, što znači da pripada samo nama franjevcima za naš redovni franjevački život, a drugi dio, druga dva krila, u njima je postavljen muzejski postav.

U obnavljanju cijeloga kompleksa uvidjeli smo da imamo što izložiti jer naš samostan ima veliku tradiciju. Franjevci su bili na području Slavonije i Srijema još početkom 14. st. i za vrijeme Osmanlija, a nakon što su Osmanlije otišli, počinje njihova značajnija uloga jer će organizirati školstvo, preuzeti prosvjetu i u tom vremenu će sve nekako bujati i cvjetati oko samostana. Franjevci su profesori od najnižih školskih uzrasta do najviših. Napose nas resi razdoblje od 1750. pa idućih sto godina. Tada su franjevci preuzeli ulogu u studiju filozofije i teologije. Iz tog vremena imamo uistinu bogatu franjevačku knjižnicu i sve što je vezano uz crkveni pastoral. Franjevci su znali prave vrijednosti. Bili su povezani sa svijetom i s drugim crkvama. Mnogi su naši franjevci dospjeli i na najviše službe kao što je npr. biti definitor u franjevačkoj kuriji u Rimu, što je bio fra Josip Janković i zahvaljujući prijateljstvu s papom Benediktom XIV., samostan i Vukovar će dobiti sv. Bonu koji će grad Vukovar preuzeti pod svoju zaštitu i brigu.

Foto: Dubravka Petric/PIXSELL

Kad kažemo Vukovar svi odmah pomislimo na 1991., ali Vukovar ima dugu tradiciju prije toga. Je li Franjevački muzej najbolji svjedok te tradicije? Samostanski kompleks utemeljen je u 18. st., a što je najstarije što čuvate u muzeju?

Imamo i predmete koji su stariji od samog samostana. Zanimljivo je istaknuti jedan kalež iz 1530. koji su franjevci čuvali. Oni su uz kaleže imali i misno ruho i, naravno, slike. Imamo sliku Gospe Žalosne iz 1692. koja je donesena u Vukovar u prvu drvenu kapelicu, jer se tada nisu ni gradile crkve od kamena. Ljudi su tada također imali drvene nastambe. A kad su vidjeli da je to lijep brežuljak uz rijeke Dunav i Vuku, da se na njemu može lijepo živjeti, nije prošlo ni dvadeset godina i 1723. postavljen je kamen temeljac i gradi se prva crkva, koja će se, nakon što se Vukovar proširi, također širiti na tri broda. Tako je crkva danas doista impozantna, duga 58 metara.

Tijekom povijesti franjevci su uvijek gledali što je važno imati u njihovom pastoralu, tako su uvijek skrbili o vrijednim kaležima, misnom ruhu, slikama, a kako se crkva gradila, nizali su se oltari. Uz franjevce, uvijek moramo spomenuti i drugu važnu granu. To su grofovi Eltz. Dok su franjevci kao siromašan red skrbili o prosvjeti, grofovi Eltz bili su gospodarstvenici i uzajamno su se kroz taj povijesni period prožimali i pomagali.

Fra Ivica Jagodic, gvardijan župe sv. Filipa i Jakova i dekan vukovarskog dekanata / Foto: Dubravka Petric/PIXSELL

Jedan dio muzeja posvećen je i grofovima Eltz. Što se tamo može vidjeti?

Ima jedna prostorija koja se zove oratorij, već samo ime kaže da je to mjesto za molitvu. Kao što sam napomenuo, oni su uživali poseban privilegij jer su mogli ući u samostansko dvorište i popeti se u gornji dio prostorije iznad sakristije, gdje je bilo njihovo mjesto odakle su pratili sv. misu. Tada je dvorište bilo zatvoreno i mogli su samo oni ući. U toj prostoriji se nalazi blago koje je ukrašeno u Eltz-ovom duhu, brokatne zavjese, zastori, tu je i kip sv. Ivana Nepomuka koji je njihov zaštitnik i slike, a svaki detalj je bogato urešen.

Kada posjetitelji danas dolaze u novootvoreni Franjevački muzej u Vukovaru, kako se odvija i od čega počinje sam razgled?

Tu se upute i crteži koji vode posjetitelje. U donjem dijelu kompleksa nalaze se dvije prostorije. Jedna je kripta, koja je ispod crkve, a druga je podrum. Od podruma je danas napravljena vinoteka i ona je zamišljena tako da bude kraj razgledavanja, tako da se posjetitelji i hodočasnici mogu odmoriti i probati vrhunski misni traminac.

No, krenimo redom. U prizemlju smo, ukoliko netko dođe, a nema puno vremena u hodniku su postavljeni veliki paneli s fotografijama. Tu je 12 fotografija s težištem na ono što je porušeno, jer je sada sve obnovljeno i teško je bez fotografija opisati koliko je crkva bila ranjena. S druge strane panela su opisani sadržaji u pet cjelina. Tu je onda i samostanski klaustar i sama crkva. No, oni koji žele vidjeti više, oni će se najaviti ili pozvoniti na vrata samostana i poći prema riznici koja je na prvom katu. Čim se stupi na stepenice, polazi se od križa iz 17 st. i tu se otpakira cijela priča. Ide se dalje prema prostoriji u kojoj su izloženi kaleži. Njih je trideset, jedan do drugog, a među kaležima su i relikvijari i monstrance ili pokaznice, zatim jedan ljiljan sv. Antuna i jedan križ. U idućoj prostoriji riznice je misno ruho i to iz onog najstarijega vremena, a uz svaki eksponat postoji kratka legenda tako da se može vidjeti tko je autor, što predstavlja, od čega je i kako izrađeno i iz kojeg je vremena. I u posljednjoj, trećoj sobi riznice predstavljeno je štovanje vukovarskog zaštitnika sv. Bone. Nažalost, njegov sarkofag je u Domovinskom ratu spaljen, a izloženo je ono što je ostalo od njega.

Riznica / Foto: franjevacki-samostan-vukovar.hr

Uz riznicu, tu je i stara knjižnica koja je bogata vrijednim starim knjigama, inkunabulama i misalima te rijetkim stranim knjigama, jer franjevci nisu samo poučavali teologiji i vjeronauku, nego se tu mogu naći i knjige iz raznih drugih znanosti: matematike, medicine, fizike… Stara knjižnica je zatvorena, no ona se ipak može vidjeti kroz staklene stijene da bi ljudi mogli doživjeti tu starinu knjiga.

Ipak smo na kraju hodnika izdvojili i jednu posebnu prostoriju gdje smo izložili inkunabule, rijetke knjige i kronike koje zapisuju događaje od nastanka samostana. U sredini te prostorije je misal kao izvor života, jer je u središtu redovničke zajednice slavljenje sv. mise. Nakon riznice i knjižnice, može se poći u potkrovlje gdje se nalazi novouređena knjižnica i jedna lijepa dvorana za različite sadržaje, koja ponajviše služi za duhovne vježbe.

Sljedeće za istaknuti je galerija slika, ponajviše oltarnih slika. Tu su izložene slike koje su nekada bile na oltarima, međutim, kako se crkva pregrađivala, dograđivala, adaptirala te uz popularnost određenih štovanja, franjevci su nabavljali slike. Dobro je spomenuti da je prvo vukovarsko štovanje Gospe Žalosne koja datira iz 1692. godine, a nakon što je 1687. Hrvatski sabor proglasio sv. Josipa zaštitnikom hrvatskog naroda, franjevci su odmah napravili i dvije slike sv. Josipa i podigli mu oltar i te slike su nekada bile na oltaru. Međutim, kasnije će doći do velikog štovanja Gospe Lourdske, tako će ona uzeti prednost pred sv. Josipom. Njegova manja slika ostaje na oltaru, on se i dalje štuje, a velike su slike završile u drugim prostorijama. Kad smo na koncu vidjeli što imamo, shvatili smo da možemo imati i lijepu riznicu i galeriju slika.

Franjevački muzej Vukovar

Kako su franjevci u vrijeme ratnih razaranja spasili ovo kulturno blago?

Ovo je interesantno pitanje i naši posjetitelji uvijek to pitanje postavljaju. Naši su franjevci 18. studenog morali napustiti samostan i zajedno s našim braniteljima poslani su u logore. Od tada u samostanu nije bilo nikoga. Iako im je bilo rečeno da će ići samo na upis na Veleprometovo skladište i za pola sata će se vratiti, više se nikada nisu vratili, nego su poslani u logore. Samostanski kompleks je od toga trenutka bio prepušten vremenu i ljudima koji su osvojili grad. Imali smo dvojicu franjevaca koji su i u tim okolnostima postali skrbnici našega blaga. Prvi je bio fra Marko Malović, jedini svećenik u tom privremeno okupiranom dijelu, u Iloku i, našim dogovorom on je preuzeo na sebe brigu, skrbio je o svim crkvama i kapelama u vukovarskom dekanatu. On je povremeno s UNPROFOR-om znao doći do samostana i uvijek je nešto uspio spasiti što je stalo u automobil.

Drugi franjevac najzalužniji da je sačuvano vukovarsko blago je fra Marko Kurolt koji je bio na službi u Zemunu. Od 18. studenog kada je grad bio okupiran, on će uporno moliti generala Vasiljevića da mu dopusti iznijeti blago iz samostana. Molio ga je vojnike i kamione… Tako je 5. prosinca došao u Vukovar i uspio uspio spasiti sve što je našao u samostanu. Bilo je tu i blago iz muzeja, Zbirka Antuna Bauera jer su naši muzealci mislili: „Ako itko uspije spasiti, to su naši fratri.” I to je fra Marko znao i uspio je uzeti i to i ostalo: kipove, slike, misno ruho, kaleže… sve to će otići na nekoliko lokacija: u Šid, Zemun, Novi Sad…

Kasnije će se potpisati ugovor, doći će do sporazuma među ministarstvima Republike Hrvatske i Republike Srbije, a za to će biti zaslužna Iločanka gđa Branka Šulc. Po tome ugovoru sve blago se 2004. godine vraća u Vukovar.

Fra Marku Kuroltu ćete se odužiti time što ćete knjižnicu nazvati njegovim imenom?

Knjižnica je nazvana njegovim imenom, a usred knjiga smo izložili i njegov portret jer svima želimo pokazati tko je fra Marko Kurolt koji je spasio vukovarsko blago.

Postoji još jedna prostorija u muzeju, to je zid križeva. Zašto posjetitelji i hodočasnici donose križeve u vaš muzej?

To je jedna lijepa ideja koju je izložila ravnateljica Gradskog muzeja Vukovar gđa Ruža Marić. Kad smo popisivali i valorizirali što imamo, došla je na ideju da sve križeve izložimo na jednom mjestu. I vidjeli smo da je jedan velik zid prazan i odlučili smo postaviti križeve koje dobijemo na dar. I tako smo pokrenuli akciju da svi koji žele Vukovaru nešto darovati, iz svojih mjesta mogu donijeti križ, aludirajući tako na one dane kada je Vukovaru bilo najteže, kad je nosio svoj križ, ali nije bio sam. Svi smo u molitvama bili jedinstveni. Zid opet povezuje sve nas.

Zid križeva / Foto: franjevacki-samostan-vukovar.hr

Proteklih godina u Vukovar organizirano dolaze i djeca iz škola diljem domovine. Kako djeca reagiraju, mogu li oni shvatiti što se dogodilo prije 30 godina, kad je Vukovar prolazio svoje najteže dane?

Djeca su jako, jako osjetljiva i emotivna na cjelokupnu vukovarsku priču. Naš program s djecom počinje prikazivanjem filma koji traje 14 minuta, a on nas vraća u tu jesen 1991. godine. Najprije prikažemo baš onakvo stanje kakvo je bilo; što su ljudi proživjeli, kako su živjeli u tami, kako su naši branitelji branili svoj grad…Ali, najemotivniji je onaj trenutak kad grad ostaje prazan, a naši ljudi su morali u koloni otići i napustiti svoj grad. I zato danas kad obilježavamo Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, kolona sjećanja od bolnice do memorijalnog groblja podsjetnik je na te kolone onih koji su otišli u nepoznato, a mnogi od njih su bili pogubljeni, ili su nestali. Još uvijek se traži jedan autobus koji je otišao iz bolnice u nepoznato, vjerojatno na mjesto poput grobnice na Ovčari, ali još uvijek se ne zna gdje je to.

Nadamo se da ćemo ovim razgovorom potaknuti sve koji dođu u Vukovar, da svakako posjete i Franjevački muzej. No, je li grad Vukovar i lokalna zajednica dovoljno iskoristila velike potencijale koje ima sakralna baština koju čuvate i koju ima grad Vukovar?

Mi smo sada u fazi povezivanja memorijalnog dijela u odnosu na Domovinski rat i otkrivanja kulturne baštine. Tako da je to nešto što, ne samo mi u samostanu želimo povezati, nego i Gradski muzej i Muzej vučedolske kulture, dok Memorijalni centar ima svoj muzej s tom zadaćom. Pokušavamo Vukovar prezentirati kao grad kulture, grad koji ima veliku tradiciju i povijest, a ponajviše se ipak zaustavimo na onoj žrtvi koju je Vukovar pretrpio 1991. godine.

Spomenik s popisom svih vukovarskih žrtava u Franjevačkom samostanu u Vukovaru