Ulomci iz Pisma pape Ivana Pavla II. umjetnicima

Svima koji gorljivim predanjem

traže “nove objave” ljepote

kako bi od njih učinili dar

svijetu u umjetničkom stvaranju

“I vidje Bog sve što je učinio. I bijaše veoma dobro” (Post 1, 31).

Umjetnik, slika Boga Stvoritelja

Nitko bolje od vas, umjetnici, genijalni graditelji ljepote, ne može naslutiti nešto od onog pathosa kojim je Bog u zoru stvaranja pogledao na djelo svojih ruku. Titraj toga osjećaja bezbroj se puta odrazio u pogledima kojima ste se vi, kao i umjetnici svakoga vremena, zahvaćeni udivljenjem zbog božanske tajnovite snage zvukova i riječi, bojâ i oblikâ, divili djelu svoje nutarnje snage, upućujući gotovo na odjek onoga otajstva stvaranja kojemu vas je Bog, jedini Tvorac svih stvari, želio na neki način pridružiti.

Zbog toga mi se činilo da ne postoje prikladnije riječi od riječi iz Knjige Postanka, za početak ovoga mojeg pisma vama, s kojima se osjećam povezan iskustvima koja sežu puno vremena unatrag i koja su neizbrisivo obilježila moj život. Ovim napisom kanim krenuti putem onoga plodonosnog razgovora Crkve s umjetnicima koji se u dvije tisuće godine povijesti nikada nije prekinuo i koji je – još uvijek bogat – usmjeren prema budućnosti na pragu trećega tisućljeća.

Zapravo, riječ je o dijalogu koji ne diktiraju samo povijesne okolnosti ili funkcionalni razlozi, već je ukorijenjen u samu bit, bilo religioznoga iskustva, bilo umjetničkoga stvaranja. Početna stranica Biblije predstavlja nam Boga gotovo kao uzor bilo koje osobe koja stvara neko djelo: u čovjeku stvaratelju odražava se njegova slika Stvoritelja. Taj se odnos osobitom očitošću vidi u poljskom jeziku zahvaljujući leksičkoj srodnosti riječi stwórca(stvoritelj) i twórca (stvaratelj).

Koja je razlika između “Stvoritelja” (Creator) i “stvaratelja” (artifex)? Stvoritelj daruje postojanje, nešto izvlači iz ničega – ex nihilo sui et subiecti, običava se reći na latinskomu – i to je u strogomu smislu način koji je vlastit samo Svemogućemu. Stvaratelj (artifex) pak koristi nešto što već postoji, čemu daje obličje i značenje. Takav način djelovanja vlastit je čovjeku ukoliko je Božja slika. Nakon što je rekla da je Bog stvorio muškarca i ženu “na svoju sliku” (usp. Post 1, 27), Biblija dodaje da je njima povjerio zadaću da sebi podlože zemlju, da vladaju zemljom (usp. Post 1, 28). Bilo je to posljednjega dana stvaranja (usp. Post 1, 28-31). U prethodnim danima, gotovo poštujući ritam kozmičke evolucije, Gospodin je stvorio svemir. Na kraju je stvorio čovjeka, najuzvišeniji plod svojega plana, kojemu je podložio vidljivi svijet, kao beskrajno polje na kojemu može izraziti svoju stvaralačku sposobnost.

Bog je, dakle, u život poznao čovjeka, prenoseći mu zadaću da bude stvaratelj.

U “umjetničkomu stvaranju” čovjek se očituje više nego ikad kao “Božja slika” i tu zadaću ostvaruje prije svega oblikujući predivnu “materiju” vlastite ljudskosti, a zatim i vladajući na stvarateljski način nad svemirom koji ga okružuje. Božanski Umjetnik, susretljivošću punom ljubavi, prenosi iskru svoje transcendentne mudrosti ljudskomu umjetniku, pozivajući ga da podijeli njegovu stvarateljsku moć.

Očigledno je riječ o sudjelovanju koje ostavlja nedodirnutom beskonačnu udaljenost između Stvoritelja i stvorenja, kao što je to naglašavao kardinal Nikola Kuzanski: “Kreativna umjetnost, koju duša ima sreću ugostiti, ne poistovjećuje se s umjetnošću u njezinoj biti, koja je Bog, već je tek njezina komunikacija i sudjelovanje na njoj.”

Zbog toga umjetnik, čim je svjestan svojega “dara”, tim je snažnije potaknut da promatra sebe samoga i sve stvoreno očima koje su sposobne razmatrati i zahvaljivati, uzdižući Bogu svoj hvalospjev. Samo tako on može razumjeti do dna sebe samoga, svoj vlastiti poziv i svoje vlastito poslanje.

Posebni poziv umjetnika

Nisu svi ljudi pozvani da budu umjetnici u posebnom smislu toga pojma. Ipak, prema izrazu iz Knjige Postanka, svakomu je čovjeku povjerena zadaća da bude stvaratelj vlastita života (artifex). U određenom smislu čovjek od života treba napraviti umjetničko djelo, odnosno remek-djelo.

Važno je shvatiti razliku, ali isto tako i povezanost između te dvije strane ljudske djelatnosti. Razlika je očita. Jedno je dar, zahvaljujući kojemu je ljudsko biće autor vlastitih čina i odgovorno za njihovu moralnu vrijednost, a drugo je dar zbog kojega je čovjek umjetnik, tj. zna djelovati prema zahtjevima umjetnosti, vjerno prihvaćajući njezine posebne zahtjeve. Zbog toga je umjetnik sposoban stvoriti predmete, no to po sebi još uvijek ne kaže ništa o moralnomu ustroju, o moralnoj razini. Ovdje se, zapravo, ne radi o oblikovanju samoga sebe, o oblikovanju vlastite osobnosti, već samo o stvaranju plodnim djelatnih sposobnosti, dajući estetski oblik onim idejama koje je dohvatio ljudski um.

No, ako je ta razlika temeljna, ništa manje važna nije ni povezanost između te dvije razine, moralne i umjetničke. One se uzajamno uvjetuju na duboki način. U stvaranju djela umjetnik zapravo izriče samoga sebe do te mjere da njegovo djelo tvori osobit odraz njegova bića, onoga što on jest i kako jest. To ima bezbrojne potvrde u povijesti čovječanstva. Umjetnik, kada oblikuje remek-djelo, ne samo da oživotvoruje svoje djelo, već po njemu na neki način očituje i vlastitu osobnost. On u umjetnosti pronalazi novu dimenziju i izvanredni put izražavanja za svoj duhovni rast. Pomoću ostvarenih djela umjetnik govori i komunicira s drugima. Povijest umjetnosti stoga nije samo povijest djelâ, već i povijest ljudi. Umjetnička djela govore o svojim autorima, uvode u poznavanje njihove intime i otkrivaju izvorni doprinos koji su oni dali povijesti kulture.

Umjetnik i opće dobro

Društvo treba umjetnike kao što treba znanstvenike, tehničare, radnike, profesionalce, svjedoke vjere, učitelje, očeve i majke, koji jamče rast osobe i razvoj društva pomoću onoga uzvišenog oblika umjetnosti kakva je “odgojna umjetnost”. U širokom kulturalnom području svakoga naroda umjetnici imaju svoje specifično mjesto. Upravo kada su poslušni svome nadahnuću u ostvarivanju uistinu vrijednih i lijepih djela, oni ne samo da obogaćuju kulturnu baštinu nacije i čitavoga čovječanstva, već vrše stručnu društvenu službu na korist općega dobra.

Različit poziv svakoga umjetnika, dok određuje područje svoga služenja, upućuje nazadatke koje treba prihvatiti, težak rad kojemu se treba podvrgnuti, odgovornost s kojom se treba suočiti. Umjetnik, svjestan svega toga, zna također da mora djelovati ne dopuštajući da pritom njime vlada traženje isprazne slave ili pomama za plitkom popularnošću, a još manje da njime ovlada proračunatost mogućega osobnog dobitka. Postoji, dakle, etika, postoji “duhovnost” umjetničkoga služenja koja na svoj način doprinosi životu i preporodu pojedinoga naroda. Čini se da upravo na to smjera Cyprian Norwid kada kaže: “Ljepota je tu da bi oduševila za rad, / rad je tu radi uskrsnuća.”

Umjetnost pred otajstvom utjelovljene Riječi

Zakon Staroga zavjeta predstavlja izričitu zabranu prikazivanja nevidljivoga i neizrecivoga Boga pomoću “klesana ili livena kumira” (Post 27, 15), budući da Bog nadilazi bilo koji materijalni prikaz: “Ja sam onaj koji jesam” (Izl 3, 14). Ipak, u otajstvu Utjelovljenja Božji je Sin postao vidljiv u osobi: “A kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen” (Gal 4, 4). Bog je postao čovjekom u Isusu Kristu koji je tako postao “središnja točka kojoj se svatko obraća da bi mogao shvatiti tajnu ljudskoga života, stvorenoga svijeta i samoga Boga”.

To temeljno očitovanje “Boga-Otajstva” postavilo se kao ohrabrenje i izazov za kršćane i na razini umjetničkoga stvaranja. Iz toga je proizišao procvat ljepote koji upravo odavde, iz otajstva Utjelovljenja, crpao životni sok. Postavši čovjekom, Božji je Sin zapravo u povijest čovječanstva unio sve evanđeosko bogatstvo istine i dobra, a time je objavio i novu dimenziju ljepote: evanđeoska poruka puna je te dimenzije do samoga vrha. Tako je Sveto pismo postalo nekom vrstom “beskrajnoga rječnika” (P. Claudel) i “ikonografskoga atlasa” (M. Chagall), za kojim su posezali kultura i kršćanska umjetnost. Sam je Stari zavjet, tumačen u svjetlu Novoga zavjeta, pokazao neiscrpna vrela nadahnuća.

Počevši od pripovijesti o stvaranju, grijehu, o potopu, ciklusu o patrijarsima, o događanjima izlaska, sve do tolikih epizoda i likova povijesti spasenja, biblijski tekst razbuktao je maštu slikarâ, pjesnikâ, glazbenikâ, kazališnih i filmskih umjetnikâ. Lik kao što je Job, da navedemo tek jedan primjer, sa svojom uvijek gorućom i uvijek aktualnom problematikom boli, nastavlja buditi i filozofijsko zanimanje te književno i općeumjetničko zanimanje. A što reći za Novi zavjet? Od Rođenja do Golgote, od Preobraženja do Uskrsnuća, od čudesa do Kristova naučavanja, sve do događaja ispripovijedanih u Djelima apostolskim ili iznesenih u Otkrivenju prema eshatološkomu ključu, bezbroj puta biblijska je riječ postala slikom, glazbom, poezijom, prizivajući umjetničkim jezikom otajstvo “Riječi koja je postala tijelom”.

U povijesti kulture sve to tvori široko poglavlje vjere i ljepote. Od toga su, osobito, imali koristi vjernici za svoje molitveno i životno iskustvo. Za mnoge od njih, u razdobljima škrte opismenjenosti, likovni izričaji Biblije predstavljali su čak i konkretno katehetsko posredništvo. No, za sve vjernike i nevjernike umjetnička ostvarenja nadahnuta na Svetomu pismu ostaju odsjaj neistraživoga otajstva koje zahvaća svijet i u njemu prebiva.

Crkva treba umjetnost

Da bi prenosila poruku koja joj je povjerena od Krista, Crkva treba umjetnost. Ona treba, zapravo, učiniti shvatljivim, štoviše – koliko je to moguće – očaravajućim svijet duha, nevidljivoga Boga. Treba, dakle, prenijeti u značajne izričaje ono što je u sebi neizrecivo. Umjetnost ima sposobnost koja je samo njezina, a to je da zahvati jedan ili drugi vid poruke, prevodeći ga u boje, oblike, zvukove koji pomažu intuiciji gledatelja ili slušatelja. I sve to tako da se sama poruka ne liši njezine transcendentne vrijednosti i njezina otajstvena sjaja.

Crkva treba na osobit način one koji će znati sve to ostvariti na književnomu i likovnomu planu, koristeći beskonačne mogućnosti slika i njihove simboličke vrijednosti. Sam Krist je u svojem propovijedanju uvelike koristio slike, u potpunoj dosljednosti sa svojom odlukom da on sam u Utjelovljenju postane ikonom nevidljivoga Boga.

Crkva treba jednako tako glazbenike. Koliko li je samo svetih skladba skladano tijekom stoljeća od osoba koje su bile duboko uronjene u smisao otajstva! Bezbrojni su vjernici svoju vjeru hranili melodijama koje su iznikle iz srca drugih vjernika i koje su postale dijelom liturgije ili barem veoma opravdanom pomoći u njezinu dostojanstvenomu tijeku. U pjevanju se vjera osjeća kao bujanje i obilje radosti, ljubavi, vjernoga iščekivanja spasenjskoga Božjeg zahvata.

Crkvi su potrebni arhitekti jer treba prostore za okupljanje kršćanskoga puka i za slavljenje otajstva spasenja. Nakon strašnih razaranja za vrijeme posljednjega svjetskog rata, i širenja metropola, novi naraštaj arhitekata iskušao se u tematici kršćanskoga bogoštovlja, potvrđujući sposobnost nadahnuća koje religijska tema posjeduje i u odnosu na arhitektonske kriterije našega vremena. Nerijetko su se gradile crkve koje su istodobno mjesta molitve i istinska umjetnička djela.

Treba li umjetnost Crkvu?

Crkva, dakle, treba umjetnost. Može li se jednako tako reći da umjetnost treba Crkvu? Pitanje može izgledati provokativnim. Zapravo, ako se shvati na ispravan način, ono ima svoje ispravno i duboko opravdanje. Umjetnik je uvijek u traženju skrivenoga smisla stvari, njegova je muka pokušaj izricanja svijeta neizrecivoga. Kako, dakle, ne vidjeti koliki izvor nadahnuća za njega može biti ona vrsta domovine duše kao što je religija? Ne postavljaju li se možda u religijskomu području najvažnija osobna pitanja i ne traže li se životni konačni odgovori?

Uistinu, religiozni subjekt je subjekt kojim se najviše bave umjetnici bilo kojega razdoblja. Crkva je uvijek zazivala njihove kreativne sposobnosti za tumačenje evanđeoske poruke i njezine konkretne primjene u životu kršćanske zajednice. Ta je suradnja bila vrelom uzajamnoga duhovnog obogaćenja. Konačno, iz nje je izvučena korist u shvaćanju čovjeka, njegove prave slike, njegove istine. Izronila je, također, posebna veza koja postoji između umjetnosti i kršćanske objave. To ne znači da ljudski genij nije pronašao sugestivne poticaje i u drugim religijskim kontekstima. Dovoljno je prisjetiti se antičke umjetnosti, osobito grčke i rimske, te kulture veoma starih istočnih civilizacija koje još uvijek cvatu. Ostaje istinito, ipak, da kršćanstvo, snagom središnje dogme utjelovljenja Božje Riječi, nudi umjetniku obzorje koje je osobito bogato nadahnjujućim motivima. Koliko bi bilo samo osiromašenje za umjetnost napuštanje neiscrpiva izvora Evanđelja!

Poziv umjetnicima

Ovim se pismom obraćam vama, umjetnici čitavoga svijeta, kako bih vam potvrdio svoje poštovanje i kako bih doprinio ponovnomu spajanju – radi plodonosnije suradnje – umjetnosti i Crkve.

Ovo je moj poziv za ponovno otkrivanje dubine, duhovne i religijske dimenzije koja je u svakomu vremenu obilježila umjetnost u njezinim najuzvišenijim izražajnim oblicima. U toj se perspektivi nalazi i moj poziv vama, umjetnici pisane i govorne riječi, kazališni i glazbeni umjetnici, likovni umjetnici i umjetnici najsuvremenijih komunikacijskih tehnologija. Pozivam osobito vas, kršćanski umjetnici: svakoga bih htio prisjetiti da prisni savez između Evanđelja i umjetnosti oduvijek, bez obzira na funkcionalne zahtjeve, uključuje poziv na prodiranje kreativnom intuicijom u otajstvo utjelovljenoga Boga i istodobno u otajstvo čovjeka.

Svako je ljudsko biće, na neki način, nepoznanica samomu sebi. Isus Krist ne objavljuje samo Boga, već “potpuno otkriva čovjeka njemu samomu”. U Kristu je Bog pomirio sa sobom svijet. Svi su kršćani pozvani da daju to svjedočanstvo, no na vama je, muškarci i žene koji ste umjetnosti posvetili svoj život, da bogatstvom svoje genijalnosti kažete kako je u Kristu svijet otkupljen: otkupljen je čovjek, ljudsko tijelo, sve stvoreno, o kojemu je sv. Pavao napisao da “sa svom žudnjom iščekuje ovo objavljenje sinova Božjih” (Rim 8, 19). Sve stvoreno iščekuje objavljenje sinova Božjih, također i pomoću umjetnosti i u umjetnosti. To je vaša zadaća. U susretu s umjetničkim djelima, čovječanstvo svih vremena – također i današnje – očekuje da bude obasjano na vlastitomu putu i u vlastitomu životu.