Na Facebook stranici Splitsko-makarske nadbiskupije objavljen je video s Opće audijencije 16. prosinca na kojoj je papa Franjo pomoću slike kruha prikazao kršćane današnjice.

U medijskoj domeni, kojom se profesionalno bavim, biti kršćaninom znači isto što i biti kršćaninom u politici, ili bilo kojem drugome segmentu suvremenoga društva – kao što je primijetio T. S. Eliot, u kršćanski usmjerenoj zajednici, koja svjesno ili podsvjesno dijeli vrijednosti izvedene iz kršćanske vjere, i nevjernici će biti „kršćanskiji“ od vjernika u nekršćanskome društvu.

Zovem se Domagoj Penava, imam 29 godina, kondicijski sam trener i volim Isusa.

Zaista su nedokučivi Božji putovi kojima nas vodi. Prije nekoliko godina nisam ni pomišljao da bih, u neko skorije vrijeme, mogao postati zagrebački dotepenec. Rad na televiziji mi je znao nekada doći u misli kao gotovo nestvaran san, a rad u izdavaštvu mi nije bio ni u najluđim snovima. A ipak tu sam: zaposlenik izdavačke kuće „Salesiana“ i honorarac na Laudato TV-u.

„Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a povjerovaše.“ (Iv 20, 29) Nikada nisam vidjela Boga, ne znam kako izgleda, kakve su mu ruke i kakav pogled! Ali niti ne trebam vidjeti Boga, niti ne trebam ništa znati. Trebam samo vjerovati, trebam osjetiti i trebam otvoriti svoje srce Gospodinu.

Vjera je Božji dar čovjeku, možda i najveći. Vjera je i tajna. Mi ne znamo na koji je način vjera ponuđena svakom pojedinom čovjeku, kao što ne znamo zašto je neki ljudi prihvaćaju, a neki ne. I to je tajna.

Ono što želim istaknuti je da ja nijednom nisam u tim krugovima započeo temu o vjeri. Ipak, svi su znali da sam praktični vjernik. Do toga dođe jer ljudi vide da si drugačiji. „Ne može se sakriti grad koji leži na gori.“ Tako se ne može sakriti ni Krist, ako je u našem srcu. I on odande kao da „provocira“ tvog kolegu koji ga traži, a ni ne zna da ga traži, koji ga je gladan, ali je preponosan da si to prizna. U takvim situacijama ti ne moraš ništa govoriti. Tvoj primjer neka govori za tebe.

Kršćanstvo nije skup pravila i granica, kršćanski život nije, kako se općenito može smatrati, tlaka i pritisak, neizdrživi zakon. U svakodnevnom životu to znači da ti je srce toliko puno ljubavi i milosti (jer je Bog tebi prvo iskazao ljubav i milost!) da iz te punine djeluješ. Naravno, teško je i traje dok ne oprostiš nekome što se ponašao prema tebi na određen način. Ali taj oprost toliko oslobađa, toliko je predivan osjećaj kad TI odbaciš svu gorčinu i možeš čak i, zamisli, moliti za tu osobu!