U evanđelju čitamo Isusove zahtjevne riječi da treba praštati. Sveti Petar smatrao je da je veliki junak ako se usudi svome bratu oprostiti i do sedam puta. Isus mu odgovara da to nije ništa, da treba biti spreman oprostiti i do sedamdeset puta sedam, što znači beskrajno. Nama to i danas izgleda previše. Imamo svoje primisli, svoju logiku.

Razmišljamo: “Ako oprostimo bez zadrške, drugi će to iskoristiti. Ako oprostimo odmah, bez bilo kakve kazne, izgledat će da djelo počinitelja nije tako veliko i teško, neće ništa naučiti. Počinitelju treba pokazati da je pogriješio. Ako odmah oprostimo, to bi moglo biti i nepedagoški. Konačno, ne smijemo biti slabići koji će samo praštati, a drugi će profitirati. Treba koji puta pokazati malo hrabrosti i tvrdoće.”

Takve i slične misli roje nam se po glavi. Sve one imaju neku ljudsku logiku. Otac izgubljenog sina iz Isusove prispodobe nije tako mislio. On je čekao svoje dijete. On je čeznuo za njegovom srećom. I Očeva je sreća bila u njegovu povratku. Otac je bio sretan što se sin konačno vratio. Otac ni ne pomišlja da mu treba svečano izraziti oproštenje. Otac ga grli i privija, odijeva ga u nove haljine i priređuje mu gozbu ljubavi. Nije mu najprije očitao lekciju kako je bio u krivu, kako je ružno postupio. Sve se to izgubilo u drami ponovnog susreta. Prisutna je samo radost. Čak je i stariji sin mislio da je Otac krivo postupio i nije bio sposoban razumjeti Očevu radost. Ne bi li sin koji je s bludnicama rasuo Očevo imanje morao osjetiti kaznu na svojoj koži po povratku kući? Otac tako ne misli.

I mi smo puni gorčine. Teško nam je oprostiti neku svježu uvredu, nepravdu. Kako nam je gorko pri duši kad netko “preko veze” dođe prije nas na red na šalteru gdje mi već sat vremena strpljivo čekamo da obavimo svoj posao. Kako nam zaigraju živci kad netko svojom neopreznošću ugrozi našu sigurnost. Teška nam je nečija nepažnja ili nezahvalnost. Pogađaju nas grubosti života i ljudi oko nas. Sve to izaziva u nama nemir i ogorčenost. Valjalo bi praštati.

Isus poziva na praštanje. Poziva na trajno praštanje. Upozorava nas da i Otac na nebesima nama neprestano oprašta. Zove nas na praštanje radi našega mira. Svaka mržnja koju nosimo u sebi, svaka gorčina koje se ne odričemo razara naše biće, uništava nam mir u duši. Radi dobra u nama, a onda radi dobra oko nas – praštanje je blagoslov. Uvijek iznova otkrivamo da su svi zahtjevi Isusova evanđelja za naše dobro. Isus želi da budemo sretni, pa i onda kad nam put izgleda previše strm i uzak. Na takva vrata se ulazi u život.

Po Isusu bismo zapravo trebali neprestano i aktivno živjeti neizrecivu stvarnost praštanja kako bi svijet oko nas bio duhovno ekološki čist.

Gornji tekst je izvadak iz knjige fra Zvjezdana Linića Bog – Svakodnevna tajna i objava. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige vrijedi isključivo za portal hkm.hr. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.