Budi dio naše mreže

Što molitva čini u našem srcu?

Kada nedostaje smisao, pokušavamo ga zamijeniti osjećajima. Jedna reklama za automobile kaže: „Napunite rezervoar emocijama“. To je slijepa ulica u kojoj nalazimo samo frustracije, a koja može dovesti i do nasilja i samouništenja. Tisuću zadovoljstava još uvijek ne predstavlja jednu jedinu sreću…

/ dt

Osobna molitva je put u slobodu

Ustrajnost u molitvi put je k slobodi. Molitva nas postupno uči u Bogu tražiti (i naći, jer tko traži, nalazi, obećava nam Evanđelje po Mateju 7,8) ona bitna dobra za kojima čeznemo: beskrajnu i vječnu ljubav, mir, sigurnost, sreću…

Nijedna stvorena stvarnost, nijedno ljudsko biće, nijedna djelatnost ne može posve zadovoljiti naša očekivanja.

Ako ne naučimo iz Božje ruke primati sva ta dobra koja su nam tako nužno potrebna, postoji opasnost da ćemo ih potražiti negdje drugdje i od svjetovnih stvari (materijalnih bogatstava, posla, odnosa…) očekivati ono što nam ona ne mogu dati.

U odnosima s bližnjima često doživljavamo razočaranja zato što, iako toga nismo uvijek svjesni, od njih očekujemo nešto što nam ne mogu dati. Od privilegiranih odnosa očekujemo apsolutnu sreću, puno priznanje, savršenu sigurnost. Nijedna stvorena stvarnost, nijedno ljudsko biće, nijedna djelatnost ne može posve zadovoljiti naša očekivanja. Budući da previše očekujemo, a ne dobivamo, bivamo ogorčeni i razočarani pa se u konačnici strašno ljutimo na one koji nisu odgovorili na naša očekivanja. Nisu oni krivi, nego je naše očekivanje bilo neumjereno: od ljudskoga smo bića očekivali nešto što može pružiti samo Bog.

Ako smo vjerni molitvi, tada na konkretan način pokazujemo da ih u nadi i vjeri očekujemo, pa će nam Bog malo pomalo darovati ono čemu se nadamo i što od njegova milosrđa očekujemo

Ovime ne želim ni na koji način obezvrijediti međuljudske odnose ili ljudske djelatnosti. Vjerujem u ljubav, prijateljstvo, bratski život u zajednici, sve ono što u međuljudskim odnosima možemo jedni od drugih primiti. Susret s nekom osobom i veza koja se stvara može biti predivan Božji dar. Bog nam voli pokazivati svoju ljubav kroz prijateljstvo ili pažnju neke osobe koju dovede na naš put, no Bog mora ostati središte, a mi ne smijemo od malog, ograničenog i nesavršenog ljudskog bića očekivati da će nam dati ono što samo Bog može dati.

Isto tako ne želim reći da gore navedena dobra (mir, sreća, sigurnost itd.) dobivamo čim počnemo moliti, no ako smo vjerni molitvi, tada na konkretan način pokazujemo da ih u nadi i vjeri očekujemo, pa će nam Bog malo pomalo darovati ono čemu se nadamo i što od njegova milosrđa očekujemo. Takav stav unosi ravnotežu u međuljudske odnose i čovjeku pomaže da od drugih ne traži ono što mu ne mogu dati. Na taj način izbjegavamo dramatične posljedice do kojih bi inače moglo doći.

Možemo se klanjati mnogim stvarima, a da toga uopće nismo svjesni

Naši će međuljudski odnosi biti ispravni i sretni u onoj mjeri u kojoj Bog zauzima središnje mjesto u našem životu, u onoj mjeri u kojoj sve očekujemo od Njega i samo Njega.

U biblijskoj tradiciji postoji izraz za ponašanje kojim od stvorenja očekujemo nešto što nam samo Bog može dati: to je idolopoklonstvo. Možemo se klanjati mnogim stvarima, a da toga uopće nismo svjesni: ljudima, poslu, diplomama, sposobnostima, uspjesima, ljubavi, užitcima itd. Te su stvari dobre same po sebi, ali pod uvjetom da od njih ne tražimo više nego što je opravdano. Idolopoklonstvo uvijek dovodi do djelomičnog gubitka slobode. Idoli će nas razočarati: lako se dogodi da na kraju zamrzimo ono čemu smo se u početku klanjali. Bog nas nikada ne će razočarati. On će nas voditi neočekivanim, katkada i bolnim putevima, ali će ispuniti naša očekivanja. „Samo je u Bogu mir, dušo moja!“ (Ps 62,2)

Ako u Bogu nađem svoju sreću i svoj mir, imat ću puno toga za dati bližnjemu

Iskustvo pokazuje da vjernost molitvi, pa i onda kada prolazimo kroz teške faze, suhoću i kušnje, postupno vodi tome da u Bogu nalazimo dubok mir, sigurnost i sreću koja nas čini slobodnima u odnosu na druge. Ako u Bogu nađem svoju sreću i svoj mir, imat ću puno toga za dati bližnjemu, bit ću sposoban prihvatiti drugoga takvog kakav jest i ne ću se ljutiti ako ne bude odgovarao mojim očekivanjima. Bog mi je dovoljan.

Dodao bih da nas sreća, čak neka vrsta naslade koju nalazimo u molitvi, oslobađa tjeskobnog traženja ljudskih užitaka što nam je stalna napast. Naš svijet živi u velikoj duhovnoj praznini i ne mogu doći k sebi kada vidim kako ta nutarnja praznina ljude tjera na mahnito traženje osjetilnih zadovoljstava. Nemam ništa protiv opravdanih životnih užitaka, dobroga jela, boce dobroga vina ili opuštajuće kupke. Sve su to Božji darovi, no bolje je za nas ako ih koristimo umjereno. U našem svijetu primjećujemo nezasitnu potrebu da se osjeti, kuša, isproba uvijek nove i sve snažnije emocije, a ta potreba nas može dovesti do destruktivnoga ponašanja. To se vidi na području seksualnosti, ovisnosti o drogama itd. Traženje sve jačih emocija često dovodi do nasilja.

Istinsko je bogatstvo unutarnje

Kada nedostaje smisao, pokušavamo ga zamijeniti osjećajima. Jedna reklama za automobile kaže: „Napunite rezervoar emocijama“. To je slijepa ulica u kojoj nalazimo samo frustracije, a koja može dovesti i do nasilja i samouništenja. Tisuću zadovoljstava još uvijek ne predstavlja jednu jedinu sreću…

Evo i posljednje napomene o molitvi kao putu slobode. Kroz vjernost osobnoj molitvi postupno ćemo shvatiti da je istinsko bogatstvo unutarnje, da su Kraljevstvo Božje i njegova sreća u nama. Zbog tog ćemo se otkrića slobodnije odnositi prema zemaljskim dobrima i ne ćemo pretjerano težiti za posjedovanjem i gomilanjem materijalnih stvari koje nas u konačnici ometaju i okamenjuju nam srce.

Gornji tekst je izvadak iz knjige o. Jacquesa Philippa Molitvom do životne preobrazbe. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige vrijedi isključivo za portal hkm.hr. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja