Kod zagovora nije uvijek najvažniji materijalni cilj, nego veza s Bogom koja se uspostavlja i razvija

Kada je riječ o zagovornoj molitvi često se postavlja jedno pitanje: što reći o svim onim situacijama kada se čini da se Bog oglušio na naše molitve, što je protivno evanđeoskim riječima u kojima Isus tvrdi da ćemo dobiti sve što god s vjerom tražimo? Koji je smisao tih neuslišanih molitava? To nije lako ni živjeti ni razumjeti i mislim da će to uvijek djelomično ostati tajna Božje mudrosti. Poštujući to, ipak želim dati nekoliko napomena.

Nijedna naša molitva nikada nije izgubljena. Prije ili kasnije bit će uslišana, možda ne u trenutku niti na način koji mi zamišljamo, nego kada i kako to Bog bude htio u svojim naumima koji nas nadilaze. Naše molitve nisu uvijek uslišane onako kako bismo željeli, no sama činjenica da smo ih izrazili već nas je približila Bogu, već smo prešli određeni nutarnji put i privukli neku milost koju ćemo jednoga dana vidjeti i koja će nas zadiviti.

Jedan primjer nalazimo u Drugoj poslanici Korinćanima. Pavao moli Gospodina tri puta da ga oslobodi „trna u tijelu“. Gospodin odgovara: „Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.“ (2 Kor 12,9) Pavao nije bio uslišan u materijalnom smislu, no njegova molitva nije bila uzaludna, daleko do toga. Po njoj je ušao u razgovor s Bogom i na taj način ušao dublje u Božju mudrost. Kod zagovora nije uvijek najvažniji materijalni cilj, nego veza s Bogom koja se uspostavlja i razvija, koja je uvijek plodna za nas i za one za koje molimo.

Suprotno od onoga što smo često skloni misliti i više ili manje spremni priznati, naša dobra djela ne daju nam nikakvo „pravo“ ni u odnosu na Boga ni u odnosu na druge.

Bog nas ne će uvijek uslišiti onako kako bismo željeli jer katkada trebamo na konkretan način iskusiti da molitva nije manipulacija Bogom, što je česta napast u poganstvu. Povjerenjem i molitvom možemo od Boga dobiti sve, ali Bog ostaje apsolutan vlasnik svojih darova koji su uvijek posve besplatni. Bog ne dopušta nikakvu manipulaciju, nikakvo ucjenjivanje, nikakvu ljudsku računicu, nikakvo potraživanje. Dobro je povremeno proći kroz to iskustvo da bi naš odnos s njime postao jednostavan, pun povjerenja, prisan, sinovski odvažan, ali istovremeno pun poštovanja prema njegovoj apsolutnoj suverenosti. Bog ne mora čovjeku polagati račune. U kršćanskom životu nailazimo na jedan paradoks: pozvani smo živjeti u nježnoj prisnosti s Bogom i zbog toga imamo neizmjernu moć nad njegovim očinskim srcem, no u tu prisnost ne možemo ući ako nemamo apsolutno povjerenje u njegovu transcendentnost i suverenu slobodu (što nas katkada razapinje). „Čovječe, tko si ti zapravo da se pravdaš s Bogom? Zar da djelo rekne tvorcu: ‘Što si me ovakvim načinio?’“ – kaže Pavao (Rim 9,20) dok razmišlja o bolnoj drami nevjere jednog dijela Izraelaca.

Naše su molbe često pomiješane s ljudskim očekivanjima koja nisu posve čista. Patnja koja proizlazi iz činjenice da nismo odmah bili uslišani, potreba da ustrajemo u molitvi te poziv na strpljivost pročišćuju nas i produbljuju

Nemamo nikakvo „pravo“ pred Bogom. Nakon što smo se potrudili, nakon što smo se za njega dobro pomučili, katkada imamo dojam da nam Bog nešto duguje i da imamo nekakvo pravo na njegov blagoslov i njegovu milost. Evanđeoska usporedba o beskorisnim slugama (Lk 17,7–10) podsjeća nas da tome nije tako. Nakon što smo učinili ono što je dobro, nakon što smo obavili svoju zadaću, na tome trebamo zahvaliti Bogu i nikako ne misliti da zbog toga imamo nekakve povlastice. Suprotno od onoga što smo često skloni misliti i više ili manje spremni priznati, naša dobra djela ne daju nam nikakvo „pravo“ ni u odnosu na Boga ni u odnosu na druge. Budimo uvijek svjesni da su Božji darovi apsolutno besplatni kako se naš odnos s njime i s drugima ne bi izopačio, da se ne bi dogodilo da nas umjesto ljubavi vodi ljudska računica. Kada nas Bog uslišava, to nije zbog naših zasluga ni kvaliteta, nego zbog njegova milosrđa i besplatne ljubavi. Bog nije dužan uslišavati naše molitve. Uslišanje je njegov dar.

Naša molitva treba biti ustrajna, puna povjerenja, čak odvažna, ali uvijek ponizno podređena Božjoj volji. Naše su molbe često pomiješane s ljudskim očekivanjima koja nisu posve čista. Patnja koja proizlazi iz činjenice da nismo odmah bili uslišani, potreba da ustrajemo u molitvi te poziv na strpljivost pročišćuju nas i produbljuju, tako da naša molitva postaje istinitija, usklađenija s Božjom mudrošću i u konačnici učinkovitija i plodnija. Pročišćavanje i odgajanje želje važan je dio duhovnoga rasta, a time i molitve.

„Tako i Duh potpomaže našu nemoć. Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sam Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima. A Onaj koji proniče srca zna koja je želja Duha – da se on po Božju zauzima za svete.“ (Rim 8,26–27)

Na kraju ovih razmišljanja dodao bih još nešto. Jedan od najučinkovitijih načina pročišćavanja i rasta u poniznosti i povjerenju je taj, da svoju zagovornu molitvu, neovisno o „rezultatima“, živimo u duhu zahvalnosti. U Pavlovim se poslanicama dobro vidi kako on uvijek povezuje molbu i zahvaljivanje:

„U molitvi ustrajte, bdijte u njoj u zahvaljivanju! Molite ujedno i za nas: da nam Bog otvori vrata riječi te propovijedamo otajstvo Kristovo.“ (Kol 4,2–3)

„Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu.“ (Fil 4,6)

„Dakle, preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice za sve ljude.“ (1 Tim 2,1)

Uz zagovor uvijek mora ići i zahvaljivanje. To je potrebno da bi naša molitva imala punu dubinu, istinitost i plodnost te da bi bila izvor blagoslova za nas i za druge. Više od ičeg drugog, zahvaljivanje čisti ljudsko srce da bismo mogli iskusiti blaženstvo:

„Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!“ (Mt 5,8)

Blagoslovljeno ime Gospodnje od sada pa dovijeka! Amen.

Gornji tekst je izvadak iz knjige o. Jacquesa Philippa Molitvom do životne preobrazbe. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige vrijedi isključivo za portal hkm.hr. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.