Kada otkrijemo sebe u svjetlosti Božjega pogleda, događa se nešto predivno: Osjećamo veliku slobodu. Moglo bi se reći da je to dvostruka sloboda – biti grešnikom i biti svecem. Slobodni smo biti grešnici. Time, naravno, ne želim reći da imamo slobodu griješiti spokojno i bez posljedica (što ne bi bila sloboda, već neodgovornost), nego da spoznaja grešnosti ne bi smjela satirati. Na neki način, imamo pravo biti “bijedni”, imamo pravo biti ovo što jesmo.

Pod Božjim pogledom oslobođeni smo pritiska da moramo biti najbolji i uvijek pobjednici.

Bog poznaje naše slabosti i naše boleštine, ali se zbog toga ne sablažnjava, niti nas osuđuje zbog toga. “Kako se Otac smiluje dječici, tako se Gospodin smiluje onima što ga se boje. Jer dobro zna kako smo sazdani, spominje se da smo prašina“, zapisano je u Psalmu 102. Božji pogled koji počiva na nama poziva nas na svetost, obraćenje i napredovanje te nikada ne izaziva tjeskobu i pomisao da nećemo uspjeti. Ne stvara nam pritisak, onaj vlastit ljudskom pogledu ili načinu na koje sami sebe osuđujemo. Mnogi zaista misle da nikada nisu dovoljno dobri, stalno su nezadovoljni sa sobom, a uz to, uvijek se osjećaju krivima što ne odgovaraju nekim mjerilima.

Iako smo jadni grešnici, ne moramo se osjećati krivima što postojimo, što se mnogima događa nesvjesno. Božji pogled koji počiva na nama dopušta nam da u potpunosti budemo ono što jesmo – skupa s našim ograničenjima i nedostatnostima. On nam daje pravo na pogrešku i oslobađa nas pritiska i osjećaja koji nas katkada zarobljava. Dobro je znati da to ne dolazi od Boga, već nerijetko od naše ranjene psihe.

Pod Božjim pogledom oslobođeni smo pritiska da moramo biti najbolji i uvijek pobjednici. Možemo se opustiti jer se ne moramo pokazivati u lijepome svjetlu niti trošiti energiju kako bi smo se pravili da jesmo ono što nismo. Možemo jednostavno biti ono što jesmo – ni više ni manje. Nema bolje relaksacije od ove: Poput male siromašne djece odmarati se u nježnosti Oca koji nas ljubi takve kakve jesmo.

Mnogi zaista misle da nikada nisu dovoljno dobri, stalno su nezadovoljni sa sobom, a uz to, uvijek se osjećaju krivima što ne odgovaraju nekim mjerilima.

Ipak, teško nam je prihvatiti svoje siromaštvo jer mislimo da će nam zbog njega biti uskraćena ljubav. Kod Boga, stvari ne funkcioniraju tako. Ljubav je besplatna, nju se ne može zavrijediti, a naše siromaštvo ne može spriječiti Boga da nas ljubi. Naprotiv – oslobođeni smo zastrašujućeg pritiska koji nas tjera u očaj, tj. misli da moramo biti dobri kako bi zavrijedili ljubav.