Kao roditelji moramo svoju motivaciju tražiti u Isusu i voljeti kao što on voli nas – bezuvjetno. Ne možemo učiniti ništa što bi ga navelo da nas odbaci ili prezre – ništa, čak ni ako sagriješimo (Rim 8, 1 – 2). Međutim, premda nas on voli bez obzira na naš grijeh, stalo mu je do onoga što činimo. Zato nas i disciplinira (Heb 12, 5 – 11).

Na isti način, ako kao roditelji volimo i poštujemo svoju djecu bezuvjetno, to ne znači da odustajemo od svojih zahtjeva i dajemo im slobodu da čine što žele. Upozoravamo ih kad su neposlušna i discipliniramo ih ispravljajući njihovo loše ponašanje i nepoštovanje s ljubavlju i poštovanjem. Dakle bezuvjetna ljubav znači da dajemo svojoj djeci dar ljubavi i poštovanja bez obzira na to jesu li ga ona zavrijedila ili ne. Ne radi se o tome što ona jesu ili nisu učinila, nego o tome na što nas Bog poziva.

Budući da sam uvelike bio pod utjecajem lošeg primjera svojeg oca, koji je bio sklon srdžbi i gubitku živaca, njegov me je negativan primjer stalno progonio…

Iz osobnog iskustva i iz iskustva kontakta s tisućama supružnika i roditelja znam da je nemoguće savršeno voljeti bezuvjetno. Moram naučiti (točnije, još uvijek učim) voljeti svoju djecu bezuvjetno; to ne dolazi automatski. Kada razmišljam o godinama kad su naša djeca bila mala, postajem svjestan koliko puta nisam uopće niti pomislio na Isusa dok sam planuo na svoju djecu.

Postojao je velik raskorak između mojeg odgoja i Isusa. Umjesto da nasljedujem njegovu bezuvjetnu ljubav za mene, naljutio bih se i prije nego bih pomislio na Gospodina. Kasnije bih, često na Sarinu zamolbu, priznao Gospodinu svoje grijehe i ispričao se djeci. (…)

Budući da sam uvelike bio pod utjecajem lošeg primjera svojeg oca, koji je bio sklon srdžbi i gubitku živaca, njegov me je negativan primjer stalno progonio. Često bih se razbjesnio. Nastojao sam potisnuti u sebi taj neželjeni očev utjecaj. Svi znamo moć „obiteljskih korijena“, kako to psiholozi zovu. Stoga sam se više mučio s odgojem nego drugi ljudi. Ali uvijek se možemo obratiti za pomoć Svetomu Branitelju.

Donosim vam svjedočanstvo svojeg prijatelja Larryja, profesora i vrla intelektualca, koji je otkrio da obiteljski život nije stvar znanja, već činjenja: Znam da ne mogu postići to svojom voljom i da to neće biti lako. Vidio sam kako se utjecaj mojeg oca pojavljuje u meni s vremena na vrijeme (kad se to dogodi, zaustavim se i doživim „psihološko povraćanje“, jer mi se to toliko gadi). Ali, oslanjajući se na Duha Svetoga, doživio sam neke plodove koje je Bog htio u mojem životu, kako se kaže u Poslanici Galaćanima 5, 22 – 23.

No znam, da bih prekinuo taj krug, moram se osloniti na Boga, a ne na svoje snage. Mogu se prisiliti na promjenu, ali to traje samo kratko, a onda se opet vraćam na stare navike. Kao što je jedan moj prijatelj rekao: Gal 5, 22 – 23 opisuje plodove Duha, a ne Larryjeve plodove.

Moramo prihvatiti bolnu istinu: Ne možemo odgajati, voljeti ili na bilo koji način pozitivno djelovati na svoje dijete svojim snagama

A jedna je majka posvjedočila o svojim borbama: Imam velike muke s neposlušnošću svojega sedmogodišnjeg sina. Teško mi ga je voljeti otkad smo ušli u začarani krug. Voljela bih izići iz njega, ali, odgajajući sedmero djece, u dobi od 13 godina do četiri mjeseca, s mužem koji stalno putuje, ne vidim više smisao u služenju Gospodinu. Vaša današnja poruka bila je tako oslobađajuća. (…) Bila sam na kraju snaga, izmorena traženjem izlaza. Pokušat ću gledati iza njega i vidjeti Isusa. Razmatrat ću Sveto pismo da pokažem Isusu da ga volim. Prepustila sam Bogu da oblikuje mojeg sina. (…)

Dopustila sam mu da djeluje i ne dam se povući u krug negativnih misli i ljutnje. (…) Govorila sam svojemu sinu smireno i upozoravala ga na njegove pogreške. U nekim trenucima Duh Sveti me je poticao da ga samo zagrlim. Primijetila sam velike promjene u našem odnosu.

Povrijeđen otac je ispričao: U žaru trenutka, kad se suočim s izravnim prkosom, sve se sruši. (…) Samo pokušavam preživjeti situaciju i ne reći ništa što bih poslije požalio. Moje dijete je na sve moguće načine manipulativno, prkosno, zločesto i bezobrazno prema nama roditeljima, zbog čega bismo ga najradije istukli. Od slatka djeteta, koje je dobro i ima i previše osjetljivo srce, u samo nekoliko minuta može se toliko promijeniti da nas razbjesni do te mjere da ga želimo zaključati i pobjeći od kuće. To je nešto poput Jekylla i Hydea. (…)

Uopće se više ne nadam da ću, kada sretnem Gospodina, čuti riječi: „Valjaš, slugo dobri i vjerni.“ Samo se nadam da neće reći: „Ne znam tko si. Dalje od mene, ti zlikovče.“

Osjećamo patnju i očaj u riječima tog oca. Neki od nas mogu se poistovjetiti s njime. Iz tog razloga moramo prihvatiti bolnu istinu: ne možemo odgajati, voljeti ili na bilo koji način pozitivno djelovati na svoje dijete svojim snagama, i to je u redu. Kad se osjećamo nepoštovano, nije prirodno uzvratiti ljubavlju. Međutim može biti da se Bog koristiti našom djecom da bi utjecao na naše živote više nego što se koristi nama da bi utjecao na njihove. Odgoj nije jednosmjerna ulica. Kad me istina pogodi, to mijenja način na koji se odnosim prema djeci.

Gornji tekst je izvadak iz knjige dr. Emersona Eggerichsa Ljubav i poštovanje u obitelji. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige vrijedi isključivo za portal hkm.hr. Knjigu možete nabaviti ovdje.