“A mene, moj Bože, ako je Tvoja volja prištedi, da budem u Tvojim rukama oruđe da se širi Tvoja ljubav i nauka. Ako me hoćeš k sebi, evo me pripravna. Moj život Ti sasvim darujem za svoje stado. Uz Tvoju milost, i ako me Ti učiniš dostojnim, ne bojim se mučeništva, već ga žudim. Neka bude Tvoja volja. Daj da ne smalakšem nipošto. Daj da ne skrenem krivim putem. Daj mi srčanost da Tebe naviještam tužnom mi i trpećem narodu. Tvoja volja neka bude moja, uz svaku žrtvu. I ako sam štogod zanemario u vršenju svojih dužnosti, oprosti mi, i nek’ mi oproste ljudi, do kojih možda nisam gajio veliku ljubav. Moje velike mane zadržavaju me u vršenju svojih dužnosti. Bože, oprosti mi! […] Ako bi to morao biti moj zadnji spis: svima pitam oproštenje i svima opraštam. Želim umrijeti samo za slavu Božju i spasenje duše svoje i mojih vjernika.”

Riječi su ovo blaženog Miroslava Bulešića, zapisane u njegovom duhovnom dnevniku 22. ožujka 1944. U cijeloj Istri, tako i u okolici Poreča 1944.g je bila vrlo teška. Izvan gradskih centara, koje su držali Nijemci i fašisti, partizani su posvuda napadali okupatorske postrojbe. Nijemci i fašisti su odgovarali odmazdama napadajući naselja, paleći kuće i ubijajući ljude. Posebno su bila ugrožena sela za koja su Nijemci i fašisti sumnjali da surađuju s partizanima; uzimali su taoce i ubijali ih ili ih slali u koncentracijske logore, ili su one koji su bili sposobni za rad svrstavali u posebne jedinice pod svojom komandom. Partizani su pak nastojali sve muškarce mobilizirati u svoje jedinice. U tim preteškim okolnostima, don Miro se spomenutim riječima obraćao Gospodinu. Bio je već tada spreman položiti svoj život za Krista, a to se i dogodilo, ubijen je na brutalan način 24. kolovoza 1947. godine.

Bl. Miroslav Bulešić / Foto: župni arhiv rodne župe bl.Bulešića, sv. Vinko Svetvinčenat

Da bismo bolje razumjeli vrijeme u kojem je bl. Bulešić živio i podnio mučeničku smrt, razgovarali smo s pravnikom, dr. Ivanom Milotićem, članom Pastoralnog vijeća Porečke i Pulske biskupije, autorom nekoliko knjiga te brojnih znanstvenih i stručnih radova koji se, među ostalim, bave i poviješću Crkve u Istri. Dr. Milotić ističe da Istra u vrijeme Bulešićeva ubojstva nije bila antifašistička: “Antifašizam u Istri potječe prije Drugoga svjetskog rata. To je zapravo bio otpor fašističkoj kraljevini Italiji, a predvodilo ga je istarsko svećenstvo. Zapravo, kad govorimo o antifašizmu u njegovim korijenima u Istri, govorimo o otporu kojeg je istarsko, točnije hrvatsko, svećenstvo iz Istre, pružalo talijanskom okupatoru. Godine 1947., kad je Bulešić ubijen, tragova pravog antifašizma u Istri više nema.

To ubojstvo nije bilo motivirano oslobođenjem ili antifašizmom nego čistim osjećajem mržnje prema Crkvi.

To je najbolje vidljivo na tzv. Pazinskim odlukama kojima je Istra priključena Hrvatskoj. Prva je odluka donesena u Pazinu, a zatim je, u bitnome izmijenjena i dorađena kasnije u Otočcu, iznova proglašena u Pazinu. Znači, u to je vrijeme Komunistička partija u cijelosti preuzela kontrolu nad ondašnjim društvenim i političkim životom i tumačiti antifašizam u to vrijeme, u kontekstu Bulešićeva ubojstva, je pogrešno. U biti, radi se o čistom komunizmu, a sam čin u Lanišću, na Ćićariji, predstavlja ubojstvo kojemu je zapravo jedini cilj bio činiti zlo isključivo radi zla. To ubojstvo nije bilo motivirano oslobođenjem ili antifašizmom nego čistim osjećajem mržnje prema Crkvi. Događaje na Ćićariji ne treba sagledavati u kontekstu antifašizma, nego prosovjetskog komunizma i brojnih zločina koji su se u to vrijeme događali diljem Istre.”

U kolovozu 1947. Miroslav Bulešić, kao podravnatelj Pazinskog sjemeništa i tajnik Svećeničkog zbora sv. Pavla, pratio je delegata Svete Stolice mons. dr. Jakoba Ukmara kod dijeljenja sakramenta svete potvrde u Buzetu i okolnim župama. U subotu, 23. kolovoza 1947. godine, kad su razulareni komunisti upali u župnu crkvu u Buzetu, s namjerom da spriječe krizmu, Bulešić je svojim tijelom obranio svetohranište i u njemu Presveti Oltarski Sakrament. Uoči dolaska u Lanišće, dok su s Ćićarije stizale prijetnje organiziranih komunista, na pitanje boji li se tamo otići, Miroslav Bulešić je odgovorio: “Samo jedanput će se umrijeti”. Krizma u Lanišću održana je na blagdan sv. Bartola apostola, u nedjelju, 24. kolovoza 1947. godine.

Bulešić je ubijen ubodima noža u grlo, a njegova krv poprskala je zid predsoblja laniškoga župnog ureda. Prema riječima očevidaca, Bulešić je, osjetivši da umire, zazivao: “Isuse, primi dušu moju!

Bulešićeva krvava reverenda / Foto: Danijela Fattorich

Dr. Ukmar je u službenom izvješću za Biskupski ordinarijat u Trstu napisao: “Nakon završetka krizme u crkvi i mise koju je slavio vlč. Miroslav Bulešić, uputili smo se k župnoj kući. Nakon četvrt sata, kad su bili krizmani i oni koji su naknadno prispjeli – bilo je to oko jedanaest sati – pobunjenici su ušli u kuću i nožem ubili vlč. Bulešića koji je bio kraj vratiju. Ja osobno izišao sam iz župnog ureda u predvorje i vidio ga mrtva kako leži na tlu među zlikovcima koji su zaposjeli kuću; povukao sam se u spavaću sobu, gdje sam nakon minute vremena i sam teško izudaran i gdje sam ostao ležeći u krvi. Smatrajući da sam mrtav, ostavili su mene i potražili župnika, ali ga nisu pronašli jer se bio sakrio. Kroz dvadeset sati ostao sam u nesvijesti…”. Bulešić je ubijen ubodima noža u grlo, a njegova krv poprskala je zid predsoblja laniškoga župnog ureda. Prema riječima očevidaca, Bulešić je, osjetivši da umire, zazivao: “Isuse, primi dušu moju!”.

Kada govorimo o događajima u Lanišću, to nije zapravo napad isključivo ad personam, nego je to napad na sakrament svete Crkve

O tome svjedoči i svjedok, te 1947.12-godišnjak Josip Spinotti, koji je sakrament sv. potvrde u toj laniškoj “krvavoj krizmi” primio kao jedan od 237 krizmanika: “Odmah se pročulo da je došla milicija, da smo ostavili ručak i otrčali tamo. Pred župnom kućom se moglo svašta vidjeti. Bilo je tamo mnoštvo mladih, ali snažno izmanipuliranih. Nitko tko nije bio komunist nije mogao ni doći blizu jer su vikali: ‘Dolje fašisti! Ubili smo fašiste, nema ih više!’ Posebno je to vikao upravo onaj koji je ubio Bulešića i teško ranio mons. Ukmara. Potom su iz kuće izvukli Bulešićevu svećeničku halju i počeli se s njom dobacivati, kao da je neki trofej. I dalje su vikali: ‘Nema više fašista, ubili smo fašiste!’ Tadašnja milicija bila je na vratima, ali oni su provalili unutra, pa izašli van. Onaj koji ubio Bulešića sišao je na vodu oprati nož i svoje krvave ruke”, posvjedočio je Spinotti.

“Krvavu krizmu i ubojstvo Bulešića ne može se razumjeti ako se ne zna činjenica da se sakrament potvrde u vrijeme ratnih godina nije podijeljivao”, objašnjava dr. Milotić: “Stoga, 1947. krizme u Istri bile su pravi događaji s nekoliko stotina krizmanika na jednoj proslavi. Općenito, tadašnjoj vlasti narod je smetao. Odnosno, to je bila vlast koja je bila u cijelosti odvojena od naroda. Proslava u Lanišću je bio jedan od takvih događaja gdje se okupio velik broj ljudi krizmanika i njihovih obitelji. Miroslav Bulešić bio je tada, možemo reći, dečko od 27 godina. Taj mladi svećenik se i prije isticao svojom odvažnošću i zaštitom posebno svetih sakramenata. Naime, kada govorimo o događajima u Lanišću, to nije zapravo napad isključivo ad personam, nego je to napad na sakrament svete Crkve. Miroslav Bulešić imao je određene i diplomatske vještine, posebice u svemu odnosu prema biskupu Radossiju. Međutim, kao mlad čovjek bio je vrlo energičan i vrlo je precizno štitio interese Crkve. Istovremeno, bio je svjestan rizika kojega preuzima, što se vidi iz njegovog dnevnika, ali i svjedočanstva ljudi koji su ga okruživali, a koji su posvjedočili tom događaju.”

Bl. Miroslav Bulešić / Foto: župni arhiv rodne župe bl.Bulešića, sv. Vinko Svetvinčenat

“Udarac na Bulešića bio je jedan od niza udaraca na istarsko svećenstvo koje su učinili komunisti. Nemojmo zaboraviti što se na toj istoj krizmi dogodilo Jakobu Ukmaru. On je bio biskupov delegat kojega su do te mjere pretukli, da ga njegovi najbliži suradnici i prijatelji nisu mogli prepoznati. Udarac na Bulešića, njegovo ubojstvo je zapravo jedan čin usmjeren protiv sakramenta, ali i čin usmjeren izravno protiv Crkve. Bulešić je, kao mladi svećenik, bio u žiži tih događaja, svjestan rizika i zapravo on je bio jedna od žrtava tog konkretnog događaja. Ali, gledajući poratno razdoblje u cjelini, Bulešić je bio tek jedna u nizu svećeničkih bezrazložnih žrtava koje je podnijela Crkva u Istri.”

I puno prije njegove beatifikacije mnogi su se utjecali bl. Miroslavu

O komunističkim zločinima i ubojstvima dugo se nije smjelo govoriti, no u Bulešićevoj rodnoj župi u Svetvinčentu, u crkvi Navještenja BDM, u kojoj se od 2014. godine, nakon beatifikacije bl. Miroslava nalazi i njegov grob, sjećanje na blaženika je živo i vjernici mu se utječu u zagovor. O tome svjedoči župnik župe Svetvinčenat vlč. Darko Zgrablić: “Iako je za vrijeme komunizma taj glas o bl. Miroslavu bio potisnut i nije se o tome razgovaralo, nakon devedesetih godina je taj glas izašao na svjetlo dana. I puno prije njegove beatifikacije mnogi su se utjecali bl. Miroslavu. Naša župa živi zajedno s njime, jer ovo je njegova rodna župa, a njegov konačni grob je u oltaru naše župne crkve. Naravno da možemo i daleko više utjecati se blaženom Miroslavu i nasljedovati njegove vrline, ali naša župa živi, i zajednički i pojedinačno, u molitvi bl. Miroslavu za zagovor. Već i samo promatranje svih onih hodočasnika koji dolaze pojedinačno ili u skupinama i pronalazak onih koji kleče ispred njegova groba je izazov i nadahnuće da svi mi, i ja kao župnik i cijela naša župa, još više rastemo uz bl. Miroslava.”

“Nakon beatifikacije glas se o Bulešiću proširio čitavom Hrvatskom, pa i šire”, ističe vicepostulator njegove kauze vlč. mr. Ilija Jakovljević. “Svećenici su tražili njegove relikvije, organiziraju se hodočašća, bezbrojna su svjedočanstva o uslišanjima po njegovu zagovoru. Za blaženog Miroslava kažu da je zaštitnik svećenika i krizmanika, no vjernici mu se utječu u različitim potrebama. Danas je drugačija situacija”, kaže vlč. Jakovljević.

Bl. Miroslav Bulešić / Foto: župni arhiv rodne župe bl.Bulešića, sv. Vinko Svetvinčenat

Bulešić je podnio crveno mučeništvo, a brojni su vjernici danas u situaciji podnositi tzv. bijelo mučeništvo: “Današnje svećeništvo i Crkva žive tzv. bijelo mučeništvo, kad govorimo na Zapadu, znači ostati vjerodostojan, ostati autentičan, živjeti one iste ideale po kojima je i on živio, kako danas oprostiti svome bližnjemu i onome koji te progoni. S druge strane, uvijek ostati u Krista potpuno uronjen, kako bi upravo Krist bio onaj koji će progovarati kroz lik svećenika. Nažalost, danas se i Crkvu i svećenika možda previše gleda i kroz onu, nažalost, grešnu stranu Crkve i pojedinca. Međutim, i danas Crkva na Zapadu itekako živi Evanđelje Isusa Krista, itekako svjedoči, ima i svjedoka, primjerice sv. Majka Terezija i o. Ante Gabrić. Ti naši suvremenici su i danas, unatoč teškim trenucima, iznad svega pokazali ljubav prema čovjeku. Kad čovjek ljubi, kad svećenik ljubi, kad može oprostiti, kad ljubi onoga koga kome je poslan, sigurno će doživjeti puno padova i križeva, ali uvijek mora ostati zaljubljen u Isusa Krista i ne treba se nikada bojati. Na kraju, Isus nije pozvao svećenike da im bude dobro nego da ih pošalje kao ovce među vukove, i to će uvijek pratiti Crkvu.”

Bulešić je podnio crveno mučeništvo, a brojni su vjernici danas u situaciji podnositi tzv. bijelo mučeništvo

“Upravo je oprost Bulešićeva duhovna oporuka”, svjedoči vlč. Zgrablić: “Volim ga stavljati u kategoriju zaštitnika i zagovornika opraštanja. Svi imamo problema s opraštanjem, jer što je čovjek stariji, to teže prašta, a možda je najpoznatija ta Miroslavova rečenica o oprostu pa nekako ja volim potaknuti hodočasnike da, ako netko ima problema s opraštanjem, odnosno muči se u nepraštanju, da moli bl. Miroslava zagovor da može oprostiti i postići tu slobodu srca.”

“S obzirom na Bulešićeve riječi o oprostu, ali i način života i smrti, nisu neobične riječi sluge Božjega kardinala Kuharića koji je za Bulešića i bl. Stepinca rekao ‘Isti duh, ista vjera'”, kaže vicepostulator Jakovljević: “Oni su bili pastiri bez premca. Nisu gledali sebe, nego su gledali svoje stado, svoju Crkvu, svoj narod. Upravo u tome je njihova veličina – da su izložili vlastite živote, a i jedan i drugi mogli su ih sačuvati. Ali bili su spremni umrijeti za istinu, za pravdu, za Boga, za one ideale i vrednote od kojih naš narod živi stoljećima. Da su otišli i sačuvali svoje vlastite živote, mi im ne bi mogli ništa prigovoriti, s obzirom da su sačuvali vlastiti život. Međutim, darujući svoje živote, oni su tolike ljude sačuvali na duhovnom životu. Oni su umrli, podnoseći mučeništvo za duhovne živote mnogih generacija u našem narodu, ali i šire.”

Roditelji često mole za obraćenje ili za povratak djece koja su zalutala u drogu ili otišla krivim putem.

Relikvija bl. Miroslava Bulešića u oltaru župne crkve u Svetvinčentu / Foto: Danijela Fattorich

Vjernici prepoznaju autentičnost Bulešićeva života. I utječu mu se u raznim potrebama. Vicepostulator kauze prima brojna svjedočanstva uslišanja, primjerice roditelja koji mole za svoju djecu: “Roditelji često mole za obraćenje ili za povratak djece koja su zalutala u drogu ili otišla krivim putem. Danas imamo tolika svjedočanstva o uslišanjima i da se dogodilo obraćenje u tim obiteljima.

Istaknuo bih na kraju primjer bračnoga para koji se već rastao. Međutim, željeli su i s djecom otići u Svetvinčenat na Bulešićev grob. Tamo su se pomolili i nakon toga se odlučili ponovno vjenčati, iako su već bili rastavljeni.

Bl. Miroslav bio je upravo svećenik koji je cijeloga svoga svećeničkog života pozivao na obraćenje. S druge strane, imamo prekrasna svjedočanstva mladih da im je pomogao kod polaganja ispita, što im je davalo snage da ne klonu. Imamo i svjedočanstva bračnih parova koji nisu mogli imati djece. Nakon hodočašća na Bulešićev grob brojni su bračni parovi dobili od Boga djecu, pa su sinovi često dobivali ime Miroslav, kao znak da ih je upravo bl. Miroslav izmolio od Boga.

Imamo i nekoliko svjedočanstva da su se dogodila i medicinska ozdravljenja, gdje su se dogodila uistinu čuda u ljudskim životima. Riječ je, primjerice, o ozdravljenju od jednoga karcinoma. To, međutim, sve još treba medicina proučiti i potvrditi i oko toga treba biti blago oprezan. S druge strane, vidimo da se ljudi i u teškim situacijama utječu Bulešiću, da ih on zagovara, napose da im duša ozdravi, i za obraćenje. Istaknuo bih na kraju primjer bračnoga para koji se već rastao. Međutim, željeli su i s djecom otići u Svetvinčenat na Bulešićev grob. Tamo su se pomolili i nakon toga se odlučili ponovno vjenčati, iako su već bili rastavljeni.”