“Pjesma je pisana prije 12 godina. Gledajući meni drage ljude kako pate, kako odlaze na drugi svijet, kako nestaju iz mog života, shvatila sam da imam Jedinog prijatelja. Voljela bih kad bi svi moji najbliži spoznali svog, mog, našeg Jedinog prijatelja.”

Pjesma Jedini prijatelj govori o prijateljstvu; onom koje ponekad nestaje i o onom koje traje vječno.

“Voljeli bismo da je svatko koga smatramo prijateljem uvijek uz nas. Da možemo podijeliti sa nekim svoje sretne ili teške trenutke. Svi trebamo nekoga na koga se možemo osloniti. Često puta čak ni oni najbliži ne razumiju naše borbe iako ih pokušavali s nama prebroditi i nositi životne nedaće. U suštini ostajemo sami sa svojim mislima, borbama i tu dolazi onaj istinski pravi Jedini prijatelj koji je u nama koliko god mi toga nismo svijesni. Sretni smo ako ga u životu upoznamo, a još sretniji ako naš život postane i Njegov.”

Ideja za pjesmu bilo je Kristinino osobno promišljanje o prolaznosti i smislu života, ali i njenim bliskim ljudima koji će jednoga dana, odnosno već jesu otišli na drugi svijet.

“Moj glazbeni put počeo je kada mi je bilo 8 godina. Moj pokojni djed koji je svirao tamburicu pitao me dali želim pohađati glazbenu školu, na što sam pristala. Imala sam dva izbora: tamburica ili flauta. Na njegovo razočarenje, flauta me osvojila!”

“Završila sam Osnovnu glazbenu školu za flautu. Dugo godina sam svirala u župnom zboru gdje je moja ljubav prema duhovnoj glazbi sve više rasla. Tako sam povremeno počela i pjevati, a zatim i pisati pjesme. Bila sam i članica limene puhačke glazbe kao i gradskog te komornog zbora. Kraći period sam pjevala u bendovima za svadbe, ali me ta glazba nije ispunjavala. Ne sluteći, glazba je postala moj životni poziv koji se godinama sve više razvijao.”

Odnos s Bogom

“Moje shvaćanje da je Bog u mom životu i meni prisutan bio je kroz župni zbor Snaga Mira koji je imao veliki utjecaj na moj život i glazbeni put. Poseban trenutak kada sam doživjela Božju blizinu bilo je unutar jedne duhovne obnove na otoku Vrniku pokraj Korčule. Sjedila sam na kamenu u samoći i promatrala more i prirodu oko sebe. Zahvaljivala sam Bogu na toj ljepoti koju mogu gledati, čuti, upijati… Tada sam primila k srcu sve ono što sam do tada čula i slušala o Bogu. Prihvatila sam i pozvala Boga u svoj život i od toga dana svaki dan Ga iznova zovem i tražim u svemu.”

Boga možeš susresti u malim jednostavnim stvarima i ljudima oko sebe. Samo smo mi ponekad uronjeni u svoje brige pa i ne podižemo pogled prema Njemu.

“Kroz dugogodišnje pjevanje i sviranje na svetim misama, razvijao se i moj sluh i osjećaj za glazbu. Kroz mise sam počela improvizirati. Melodije kao da su mi dolazile “sa neba”. Stihovi pjesama često su dolazili kroz molitvu, zapravo su bili moj osobni razgovor s Bogom. Ne mogu odvojiti svoje stvaralaštvo i autorstvo od Boga jer smatram to Njegovim darom i svojim pozivom da Ga proslavljam.”

“Najveća životna snaga mi je pouzdanje u Božju prisutnost i providnost koje ne nedostaje u mom životu. Moja motivacija su moji bližnji, a ponekad i sam čovjek kojeg susrećem u prolazu. Puno puno u životu mi je značila lijepa riječ ili osmjeh stranca. Prepoznala bih kroz takve ljude Božju blizinu koja bi mi dala poticaj i snagu za život.”