Društvene mreže, kao glavni krivac i izazov u infodemijskom širenju (dez)informacija, nemaju inherentnu pozitivnu ili negativnu moć. Njihov učinak ovisi prvenstveno o ljudima koji ih koriste i načinu na koji ih koriste. U najboljem slučaju društvene mreže su dovele do demokratizacije informacija, ali u najgorem slučaju rezultirale su obiljem dezinformacija i omogućile nedovoljno kontrolirano širenje negativnog sadržaja. I u najboljem i najgorem slučaju takvo stanje na jedan novi način izaziva tradicionalne hijerarhije i sustave - postavlja pitanje vjerske pismenosti kao sposobnosti razumijevanja vjerskih sadržaja. U takvom svijetu vjerska pismenost je važna i svi je trebaju shvatiti ozbiljno, uključujući oni koji nisu vjernici. Veća vjerska pismenosti znači opremanje ljudi sa znanjem i vještinama za pouzdano razumijevanje i raspravljanje o vjerskim temama, točno i kritički.
“Braća su pak brže-bolje noću odaslala Pavla i Silu u Bereju. Kad su stigli, odoše u židovsku sinagogu. Ovi su Židovi bili plemenitiji od solunskih: primili su Riječ sa svom spremnošću i danomice istraživali Pisma da li je to tako. Mnogi od njih stoga povjerovaše, a tako i nemalo uglednih grčkih žena i muževa. Ali kad su solunski Židovi doznali da Pavao i u Bereji navješćuje riječ Božju, odoše te i ondje podjariše i uzbuniše svjetinu. Braća tada brže-bolje uputiše Pavla k moru. Sila pak i Timotej ostadoše ondje. Pratioci dovedoše Pavla do Atene pa se vratiše noseći Sili i Timoteju zapovijed da što prije dođu k njemu.” (Dj 17, 10-15)
Ono što ovu zgodu u Bereji (i raniju zgodu u Ikoniji, Dj 14, 1-7) čini zanimljivom za osvrt unutar teme dezinformacija u vjerskim temama, kojom se želim pozabaviti, jesu Lukine riječi o Židovima u Bereji: “Ovi su Židovi bili plemenitiji od solunskih: primili su Riječ sa svom spremnošću i danomice istraživali Pisma da li je to tako. Mnogi od njih stoga povjerovaše, a tako i nemalo uglednih grčkih žena i muževa” (Dj 17, 11-12). Izvještaj valja staviti u kontekst Pavlova teološkog govora. Pavao svakako nije imao sustavnu teologiju u njenom današnjem znanstvenom smislu. Ono što Pavao uvijek i posvuda navješćuje, govorio Židovima ili Grcima, uvijek je u suštini isto – Isus Krist, Njegova smrt i uskrsnuće. Židovima govori kroz Pismo i u sinagogama, dok Grcima u govoru prilazi drugačije, odnosno mimo tradicije koju oni ne baštine kao Židovi – suočavajući kršćansku objavu s helenističkom mišlju iz čega se razvila teologija kao znanost sveobuhvatnog ljudskog promišljanja o Bogu.
Pavlov govor o Uskrslome teološki je gledano teologija religioznog iskustva, izricanje osobnog povjerenja u Boga, ali ne bez razlogā takvog povjerenja koje vjeru u Uskrsloga ne miješa s praznovjerjem. Takva teologija ostaje u čistoći i vjerna u neizostavnoj solidarnosti s odbačenima, solidarnosti koja izlazi iz Božje objave milosrđa. Kada propovijeda Židovima Pavao govori kroz Pismo i tradiciju zaokružujući tako teološki govor kroz dva konstitutivna mjesta teološke spoznaje. Berejski Židovi su upravo kroz Pismo kao mjesto teološke spoznaje istraživali Pavlovo naviještanje i primili Radosnu vijest kroz zajednicu (Luka navodi sinagogu i mnoge od njih) koja nosi tradiciju – drugo konstitutivno mjesto teološke spoznaje. Upravo oslanjanje na teološka mjesta čini našu teološke spoznaju, čijim izvorima, metodama i mogućnostima se bavi teološka epistemologija. Teološka spoznaja ima i svoja interpretativna mjesta: Crkvu, Opći sabor, Papu, Crkvene oce i skolastičke teologe. Osim toga, osobito u novije vrijeme, teološke spoznaje svoje izvore vide i na neteološkim mjestima: ljudskom razumu i povijesti. W. Kasper govori i o teološkom mjestu svijeta, a Konstitucija Gaudim et spes govori još i o znakovima vremena. Teološka epistemologija je proučavanje temelja teološkog znanja do kojega se dolazi u svjetlu crkvene vjere.
Zgoda u Bereji nam svjedoči o još nečemu, o podjarivanju i uzbunjivanju svjetine. Danas bi to nazvali malinformacijama i dezinformacijama koje nisu posebnost današnjeg vremena, no jest infodemijska silina njihove diseminacije s značajnim ali i prijetećim utjecajem. U današnjoj preopterećenosti i izloženosti informacijama postaje sve važnija budnost nad (dez)informacijama u vjerskim temama, odnosno važnim postaje proučavanje temelja teološkog znanja u svjetlu crkvene vjere s dometom koji neće ostati samo u akademskim krugovima i na bogoslovijama. Odnosno, kako se Luka izrazio – postaje važno danomice istraživati Pisma da li je to tako. Grč. glagol anakrinō ovdje ima značenje kritičkog ispitivanja.
Društvene mreže, kao glavni krivac i izazov u infodemijskom širenju (dez)informacija, nemaju inherentnu pozitivnu ili negativnu moć. Njihov učinak ovisi prvenstveno o ljudima koji ih koriste i načinu na koji ih koriste. U najboljem slučaju društvene mreže su dovele do demokratizacije informacija, ali u najgorem slučaju rezultirale su obiljem dezinformacija i omogućile nedovoljno kontrolirano širenje negativnog sadržaja. I u najboljem i najgorem slučaju takvo stanje na jedan novi način izaziva tradicionalne hijerarhije i sustave – postavlja pitanje vjerske pismenosti kao sposobnosti razumijevanja vjerskih sadržaja. U takvom svijetu vjerska pismenost je važna i svi je trebaju shvatiti ozbiljno, uključujući oni koji nisu vjernici. Veća vjerska pismenosti znači opremanje ljudi sa znanjem i vještinama za pouzdano razumijevanje i raspravljanje o vjerskim temama, točno i kritički.
Izazov je poseban i s obzirom na znakove vremena obilježene krizom vjere i razuma u njihovoj komplementarnosti na koju papa Ivan Pavao II. želi ukazati u enciklici o odnosu vjere i razuma Fides et ratio. Upravo iz ove krize javili su se razni izmi: racionalizam, fideizam, eklekticizam, historicizam, pragmatizam, agnosticizam i dr., s danas dominantnim tehničkim razumom koji ne postavlja pitanja. Papa želi ukazati na komplementarnost vjere i razuma polazeći od biblijskog razumijevanja. On ne polazi od velikih teoloških teza već od ljudskog iskustva, od grčkog natpisa na hramu u Delfima: “Spoznaj samog sebe!” želeći naglasiti kako nas sama ljudskost upućuje na važnost spoznaje istine.
Upravo metoda u teološkoj spoznaji koja se sastoji od dva jednako bitna koraka: slušanja vjere (iskustvo – spoznaja se sastoji u slušanju i prihvaćanju Objave) i razumijevanja vjere (refleksija i kritičko promišljanje nad prihvaćenim) nudi nam se kao put koji u povezanosti s iskustvom izbjegava da teološki pojmovi budu apstraktni i nerazumljivi. Danas postaje posebno potrebno preispitivati teološke pojmove u njihovom značenju u konkretnoj situaciji vjere pojedinca ukoliko želimo da teološki pojmovi poput milost, spasenje, grijeh – danas opet nešto znače. To pred ovo vrijeme stavlja jedno od gorućih pitanja teologije – pitanje razumljivosti teološkog govora, interpretacije teoloških pojmova i istina u posebnostima vremena na način kako nas apostol Petar poziva: “Budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama, ali blago i s poštovanjem, dobre savjesti da oni koji ozloglašuju vaš dobar život u Kristu, upravo onime budu postiđeni za što vas potvaraju” (1Pt 3,15-16), ili apostol Pavao “Ta mi nismo gospodari vaše vjere, nego suradnici vaše radosti” (2 Kor 1, 24).
***
Rubriku Glas istine u sklopu projekta KAT – Provjera dezinformacija o vjerskim temama Hrvatski katolički radio radi u suradnji s Hrvatskim katoličkim sveučilištem i Hrvatskim društvom katoličkih novinara. Metodom činjenične provjere, projektom “Glas istine – Vox Veritatis” želi se ocjenjivati točnost i utemeljenost izjava, vijesti i objava vezanih za život Katoličke crkve u Hrvatskoj i svijetu kako bi se spriječilo širenje dezinformacija u javnosti, odnosno krivo kontekstualiziranje ili manipuliranje izjavama katoličkih poglavara. Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije, Europske komisije ili Agencije za elektroničke medije. Europska unija, Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.